Sumersko carstvo, kao mjesto gdje je civilizacija "rođena", bilo je potpuno nepoznata sve dok brojne tajne nisu izvučene iz pustinjskog pijeska. U drugoj polovici 19. stoljeća francuski i britanski arheolozi putovali su na područje današnjeg Iraka u potrazi za nalazima iz asirskog razdoblja, te su slučajno naišli na mnogo stariju civilizaciju. Do tada ogromne količine mulja koje su Eufrat i Tigris donijeli sa planina Turske uspjele su izbrisati i sakriti tragove prošlosti. Kad je sumerska civilizacija „iskopana“ i datiran, historija poznata čovjeku radikalno je proširena.

Iz prirodne perspektive, Mezopotamija je pretežno ravničarski krajolik, s prostranim pješčanim ravnicama i rijetkom vegetacijom. Dolje prema Perzijskom zaljevu nalazi se močvarni krajolik, gdje se more postupno povuklo od posljednjeg ledenog doba. Pustinjska klima određuje vrijeme. Oborine su sporadične, sredinom dana nesnosno vruće, dok zimi i noću može biti jako hladno.

Iako gotovo da nije padala kiša, središnja područja mezopotamske civilizacije neprestano su pogađale razorne poplave uzrokovane rijekama Eufrat i Tigris. Budući da je ravan krajolik dolje prema moru nastao od blata i pijeska, nije bilo kamena za gradnju, a niti je raslo drveće od kojeg bi se mogle napraviti kuće ili čamci.

Jedan od ključnih razloga zašto je Mezopotamija postala kolijevkom civilizacije bio je njen položaj. Regija se nalazila između rijeka Tigris i Eufrat, pružajući stalni izvor vode. Rijeke su također olakšale trgovinu i transport, omogućujući ljudima da lako putuju s jednog mjesta na drugo.

Dvije velike rijeke tvorile su sistem koji je stvorio prave uslove za razvoj umjetnog navodnjavanja u velikim razmjerima. One su stvorile jedinstvene mogućnosti za umjetno navodnjavanje i vodeni transport.

Oko 3500. godine prije nove ere Sumerani su osnovali društvo koje će „stvoriti“ svjetsku historiju. Sumerani su sebe nazivali “ljudi s crnim glavama”, a njihova zemlja je značila “zemlja ljudi s crnim glavama”. Sumer je imao etnički raznoliko stanovništvo, pa se historije Sumera ne bavi historijom nacije ili naroda, već historijom jednog područja.

Sumerska civilizacija bila je prvo društvo u historiji koje je uspjelo „prisiliti“ sile prirode na služenje društvu. Sumer je razvio sistem umjetnog navodnjavanja koji je zemlju učinio toliko plodnom da je mogla hraniti nekoliko gradova-država sa sve većim brojem stanovnika. To je na kraju dovelo do urbane revolucije koja je omogućila većini svjetskog stanovništva da živi u gradovima. Ur, Eridu i Uruk su imali procijenjenu populaciju od više od 50 hiljada stanovnika.

Upotreba gline postavila je temelje za još jedan odlučujući korak u ljudskoj historiji. Razvoj prvog svjetskog pisanog jezika – klinastog pisma. Sumerani su koristili šiljaste predmete i urezivali znakove na glinenim pločicama koje su potom ostavljali da se osuše na suncu. Budući da je skladištenje i distribucija hrane bila jedna od civilizacijskih inovacija, postojala je potreba za sistemom koji bi mogao bilježiti i pohranjivati potrebne informacije o zalihama hrane i tko je što dobio. Takav sistem registracije bio je važan i za trgovačke aktivnosti gradova-država, te za organizaciju gradova-država. Zato je prvi pisac za kojeg znamo došao iz Sumera. Pisani jezik nije stvorio civilizaciju, već je civilizacija stvorila pisani jezik, koji je zauzvrat dalje razvijao civilizaciju.

Pisani jezik i glina također su omogućili razvoj brojevnog sistema koji je postao temelj za razumijevanje vremena i prostora modernog čovjeka. Dosjetili su se podijeliti vrijeme na sate od 60 minuta, minute na 60 sekundi, sedmicu na sedam dana, a krug na 360 stepeni.

Također, u Sumeru su napisani i prvi zakonici, čime se uspostavila i preteča pravnog sistema. Naravno, uzevši u kontekst vrijeme nastanka, bio je prilično surov i nemilosrdan.

Općenito se smatra da je sumerska civilizacija, koja je postojala od oko 4000. do 2000. godine prije naše ere, propala ili nestala, a za njom su uslijedile druge državne tvorevine u Mezopotamiji.

Objašnjenje koje je postupno dobilo najviše podrške jest da je sumerska civilizacija nazadovala jer se produktivnost u poljoprivredi postupno smanjivala.

Budući da su rijeke Eufrat i Tigris donosile vodu od topljenja snijega u turskim planinama, sadržavale su visoke koncentracije otopljenih soli. Tokom tisućljeća, soli iz podzemne vode izvučene su na površinu kroz korijenje biljaka.

Dodatna sol stigla je s vjetrovima iz Perzijskog zaljeva. Sve više i više navodnjavanja ostavljalo je sve više soli u tlu. S vremenom je to neizbježno uništilo zemlju. Njihova revolucionarna inovacija, njihov sistem navodnjavanja, bio je sjeme polaganog propadanja i konačnog kolapsa civilizacije.

Svejedno, Mezopotamija je i dalje nastavila biti važno područje, jer su se u njoj razvila nova carstva. Asadsko, babilonsko, asirsko te na kraju perzijsko zadužila su svijet za sva vremena.

(Punfunker.hr)