Piše: Slavoj ŽIŽEK (Peščanik/Project Syndicate)

Ovo su luda vremena. Čini se da biblijski poremećaji u prirodi, kao što su obilne kiše u Dubaiju ili masovni pomor ribe u pregrijanom rezervoaru u Vijetnamu, odražavaju našu pregrijanu politiku i društveno okruženje.

U takvim trenucima je od ključnog značaja zadržati hladnu glavu i analizirati sve te čudne fenomene što je moguće pomnije, objektivnije i nepristrasnije. Malo je fenomena danas čudnijih od protesta protiv izraelskog bombardovanja i invazije na Gazu u odgovor na Hamasov teroristički napad prošlog oktobra.

Treba da uočimo retoriku pojedinih politizovanih muslimana, poput onih koji su nedavno demonstrirali u Hamburgu u Njemačkoj, uzvikujući Kalifat ist die Lösung (kalifat je rješenje). I treba da priznamo da, uprkos masovnom prisustvu Jevreja na protestima, među demonstrantima ima bar nekoliko tvrdokornih antisemita (kao što i u Izraelu ima genocidnih manijaka).

Dok mnogi komentatori primjećuju sličnost između aktuelnih propalestinskih demonstracija i studentskih protesta 1968. protiv rata u Vijetnamu, italijanski filozof Franco Berardi ukazuje na jednu bitnu razliku. Barem retorički, demonstranti iz 1968. izričito su se identifikovali sa antiimperijalističkom pozicijom Vijetkonga i širim, pozitivnim socijalističkim projektom, dok se današnji demonstranti veoma rijetko identifikuju sa Hamasom, i umjesto toga se „identifikuju sa očajem“.

Kako Berardi kaže: „Očaj je psihološka i kulturološka odlika koja objašnjava rasprostranjenu identifikaciju mladih sa Palestincima. Mislim da većina studenata danas svjesno ili nesvjesno očekuje nepovratno pogoršanje uslova života, nepovratne klimatske promene, dugotrajan period rata i prijeteću opasnost od nuklearne eskalacije sukoba koji su u toku na mnogim tačkama geopolitičke mape.“

Teško je bolje objasniti aktuelnu situaciju. Opsceno represivna reakcija vlasti na proteste podupire Berardijevu hipotezu. Surovi obračuni nisu motivisani nikakvim strahom da će protesti pokrenuti novi politički pokret; naprotiv, to su izrazi panike – uzaludnog odbijanja da se suočimo s očajem koji prožima naša društva.

Znaci ove panike su svuda, pa mi dozvolite da ponudim samo dva primjera. Prvo, krajem prošlog meseca, 12 američkih senatora poslalo je pismo Međunarodnom krivičnom sudu sa prijetnjom sankcijama ako bi sud riješio da izda nalog za hapšenje izraelskog premijera Benjamin Netanyahua.

Mada je to bio isključivo republikanski poduhvat, administracija predsjednika Joe Bidena takođe vrši pritisak na Međunarodni krivični sud da ne optuži izraelske zvaničnike za ratne zločine počinjene u Gazi. Takve prijetnje signaliziraju propast zajedničkih globalnih vrijednosti. Iako je taj ideal uvijek donekle bio licemjeran (SAD su, na primjer, odbile da se pridruže MKS), vlade su ga bar načelno podržavale.

Drugi nedavni primjer podupire isti zaključak. Francuska je 4. maja (poštujući zabranu koju je izdala Njemačka) zabranila ulazak Ghassan Abu-Sittahu, britansko-palestinskom hirurgu koji je u francuskom Senatu trebalo da govori o onome čemu je bio svjedok dok je liječio žrtve rata u Gaza. Uz tako sirove gestove cenzure i marginalizacije koji se odvijaju pred našim očima, više nije pretjerano reći da se naše demokratije urušavaju.

Svi znaju da je situacija u Gazi neprihvatljiva, ali se mnogo energije ulaže u odlaganje onakve vrste intervencije kakvu kriza zahtijeva.

Jedan od načina da se izađe iz ćorsokaka jeste da se ponudi javna podrška studentskim protestima. Kako je američki senator Bernie Sanders rekao 28. aprila, „ono što Netanyahuova  desničarska, ekstremistička i rasistička vlada radi, nema presedana u modernoj istoriji ratovanja… U ovom trenutku, suočeni smo sa mogućnošću masovne gladi u Gazi. Iznijeti takve optužbe nije antisemitizam. To je realnost.“

Poslije napada 7. oktobra, Izrael je isticao sirove činjenice onoga što je Hamas uradio. Neka slike govore same za sebe, poručile su izraelske vlasti. Brutalna ubistva i silovanja snimali su sami počinioci i svako je mogao da ih vidi. Nije bilo potrebe za složenom kontekstualizacijom.

Zar ne možemo sada reći isto o stradanju Palestinaca u Gazi? Neka slike govore same za sebe. Pogledajte izgladnjele ljude zbijene u improvizovanim šatorima, djecu koja polako umiru dok izraelski projektili i dronovi pretvaraju zgrade u ruševine, pa u prašinu.

Sjećam se onoga što je Majkl Ignjatijev (tada novinar) napisao 2003. o američkoj invaziji na Irak: „Za mene je ključno pitanje šta bi bio najbolji ishod za irački narod – šta bi najvjerovatnije unapredilo ljudska prava 26 miliona Iračana? Kod opozicije [ratu] oduvijek me je izluđivalo to što problem nikada nije bio Irak. Bio je to referendum o američkoj moći.“

Ta poenta ne važi za današnje antiratne proteste. Daleko od referenduma o palestinskoj, izraelskoj ili američkoj moći, oni su prvenstveno vođeni očajničkom molbom da se naprosto zaustavi ubijanje Palestinaca u Gazi.

Dakle, šta bi Bidenova administracija trebalo da uradi (osim da zamijeni potpredsjednicu Kamalu Harris sa Taylor Swift na ovogodišnjoj izbornoj listi)? Za početak, SAD se mogu pridružiti globalnoj inicijativi za priznavanje Palestine kao države. Daleko od toga da predstavlja prepreku miru na Bliskom istoku, palestinska državnost je preduslov za bilo kakve ozbiljne pregovore između dvije strane. Nasuprot tome, odbacivanje (ili beskonačno odlaganje) takvog priznanja neizbježno podupire fatalistički zaključak da je rat jedina opcija.

Koliko god to čudno zvučalo, svjedoci smo jedne od loših strana gubitka hegemone moći Amerike (kao što je bio slučaj i sa povlačenjem SAD iz sjeverne Sirije, a zatim i iz Avganistana). Idealno, SAD bi prosto izvršile invaziju na Gazu sa mora, ponovo uspostavile mir i red i pružile stanovništvu humanitarnu pomoć. Ali ne računajte na to. Uvijek se možemo osloniti na to da će SAD propustiti priliku da upotrijebe ono što je preostalo od njene imperijalne moći za dobar cilj.