Piše: Hajrudin SOMUN (Oslobođenje)

Tako se ovog maja 2024. redaju datumi podsjećanja na Srebrenicu, i onoga što se zbivalo i zbiva na Srednjem istoku, da ih je teško stići, ali nije simbolički povezati. Bar sa Ujedinjenim nacijama.

Još jednom je odgođeno iako izvjesno glasanje u Generalnoj skupštini UN-a o genocidu u Srebrenici. Za Jevreje je noć između 14. i 15. maja 1948. proglašenje vlastite države na biblijskoj Svetoj zemlji, a sljedećeg 19. maja prijem u Ujedinjene nacije. Za Palestince su ti dani početak rata koji su u njihovo ime povele, pa izgubile arapske zemlje, ali istovremeno i palestinske Nakbe, odnosno katastrofe koja i danas traje.

Ovog maja vodila se u Ujedinjenim nacijama rasprava o stanju u Bosni i Hercegovini. Ali i o punom članstvu Palestine u UN-u. Na kraju, rat u Gazi ušao je u drugu polovinu prve godine, s neizvjesnošću hoće li se u njoj i završiti, kao onaj prvi arapsko-izraelski 1948.

U vrhu zanimanja politike i javnosti BiH je rezolucija o genocidu u Srebrenici kako bi se svakog 11. jula svijet podsjećao na najveći zločin nad civilima u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Ako međunarodna zajednica nije uspjela da zaustavi genocid u Srebrenici, da ga bar sada upiše u trajnu memoriju Ujedinjenih nacija i zemalja koje će glasati za rezoluciju u njihovoj Generalnoj skupštini.

Tu se negdje takođe može naći poveznica Srebrenice i Gaze. Kako je to učinio i u Srebrenici prije gotovo tri decenije, UN kasni da učini nešto odlučnije da se zaustavi genocid u Gazi. Ne radi se samo o dugotrajnim raspravama o rezolucijama Generalne skupštine na osnovu kojih Vijeće sigurnosti, ukoliko ne bude spriječeno vetom neke velike sile, formira mirovne snage. Srebrenicu, kao i agresiju na cijelu Bosnu i Hercegovinu, mirovne snage nisu spriječile ni kad su djelovale po rezolucijama svjetske organizacije o zaštićenim zonama. Počinioci genocida su radili po svome.

U slučaju Gaze, ni Generalna skupština ne može nikakvom rezolucijom zaustaviti počinioca genocida. Ne bi ni Vijeće sigurnosti, pošto Izrael nastavlja da ubija djecu Gaze, a istovremeno ponižava UN, zahtijevajući ostavku generalnog sekretara, a rezolucije Generalne skupštine naziva sramnim.

Ako jeste za sprečavanje genocida, nikad nije kasno za podsjećanje. Tako bi se moglo reći za Srebrenicu. Ovih dana bivši predsjednik Slovenije Danilo Turk je za TVN1 govorio o podršci svoje zemlje rezoluciji o Srebrenici. Ali možda niko kao on, još 2008. godine, nije tako jasno ukazao na nemoć i kašnjenje međunarodne zajednice kad je trebalo da se Srebrenica spasi. Uvjerio se u to lično, pošto je tada bio predstavnik Slovenije u UN-u.

Kao njen predsjednik, u poruci misiji BiH pri UN-u će napisati: “Srebrenica je bila mjesto groznog zločina. Isto kao i Guernica prije tri generacije, Srebrenica je postala simbolom zla u našoj generaciji... Zločin protiv Srebrenice je iznad ovih opisa. Bio je označen ciničkim planiranjem, političkim računanjima, neljudskim izvršenjem i sadizmom izraženim u ubijanju hiljada nenaoružanih muškaraca i dječaka. Zbog toga opis zločina Srebrenice kao zla nije pretjerivanje... Srebrenica postavlja mnoga pitanja. Zašto ovaj zločin nije bio spriječen? Da li se moglo učiniti više za sprječavanje genocida i ako jeste, koji su bili razlozi da se to nije učinilo? Da li je međunarodna zajednica - nenamjerno - ugazila u zamku perverzne političke logike koja je podstakla pripremu, planiranje i izvršenje ovog genocida? Što je bilo učinjeno da se otkrije cijela istina Srebrenice? Što još treba učiniti i kako bi međunarodna zajednica trebala pomoći žrtvama ponovo izgraditi njihove živote? Vjerodostojnost Ujedinjenih nacija, okrnjena na Srebrenici, nije se potpuno oporavila. Sve ovo je zabrinjavajuće”.

A šta je sve zabrinjavajuće kad bi se ove Turkove riječi, nadahnute dubokim humanizmom, primijenile na Palestince i njihovu Gazu? Ništa osobito, pogotovo dok se američki predsjednik Biden još ne odobrovolji prema palestinskim žrtvama, prestane slati naoružanje izraelskoj armiji ili ne obori Netanyahua, jer i to mogu američki predsjednici kao što su oborili Saddama Husseina. Ništa ne bi od obećanja da će to učiniti ako Izrael odustane od ravnanja i Rafaha.

Ipak se pomiču stvari koje su bile zamrle prije 7. oktobra. Tako da Palestinci obilježavaju 76. godišnjicu Nakbe drukčije nego mnoge prethodne. Ne zovu uzalud rat u Gazi drugom Nakbom.

Uz to, Generalna skupština podržala je prošlog petka palestinsku kandidaturu za punopravno članstvo u UN-u. Palestini je priznato da je “kvalificirana za članstvo”, a Vijeću sigurnosti UN-a preporučeno da to ponovo razmotri. Za rezoluciju su glasale 143 članice, devet je bilo protiv, a 25 uzdržanih. Uzgred, sličan ishod glasanja očekuje se i za rezoluciju o Srebrenici.

Preporuka Generalne skupštine će teško proći u Vijeću sigurnosti UN-a, kao što je bilo i 2012, kada je Palestina postala pridružena članica. Ali i sama rezolucija je korak dalje ka punopravnom članstvu i pokazatelj koliko je podrška Palestini u svijetu porasla poslije rata u Gazi, koji jeste počeo zločinom Hamasa protiv izraelskih civila, ali i upadom na teritoriju države koja se do tada smatrala nedodirljivom. Da su to učinile neke arapske države, kao što jesu proteklih sedam decenija, a ne sami Palestinci, možda bi i tok i ishod rata u Gazi bio drukčiji.

Za Gazu je mnogo šta kasno, genocid je počinjen i nastavlja se. Izrael nije poslušao, a Biden nije imao snage da naredi njegovom premijeru Netanyahuu da posluša i primijeni poziv Međunarodnog suda pravde od 26. januara da spriječi “svaki mogući čin genocida” u Gazi. Rok je bio mjesec, a odavno je već prošao. O poziv Haškog suda oglušio se i UN, ali on je ipak uspio da usvoji takvu definiciju rata u Gazi iako mnogi ICJ smatraju najkonzervativnijom međunarodnom institucijom.

Nije, međutim, kasno da se rane Gaze liječe okončanjem Nakbe 2, koju im priređuje Izrael, uz pomoć SAD-a i nemoć međunarodne zajednice da je zaustavi. To bi se moglo učiniti prestankom okupacije teritorija koje je UN još 1947. namijenio Palestincima, povlačenjem trupa iz Gaze, ukidanjem sistema aparthejda na Zapadnoj obali i priznanjem države Palestine. Države koju su sami još 1988. proglasili rezolucijom o nezavisnosti koju su pisali njihovi, ali svjetski pjesnici i intelektualci Mahmud Derviš i Edvard Said.