Goran Ivanišević (52) bio je gost u teniskom centru Vitis u predgrađu Züricha, gdje njegov prijatelj Bojan Božović vodi tenisku akademiju. Tom prilikom dao je veliki intervju za švicarski CH Media u kojem je govorio o svojoj karijeri, razlazu s Novakom Đokovićem nakon pet godina suradnje, a dakako da je Švicarce posebno zanimao odnos s Rogerom Federerom. Intervju prenosimo u cijelosti.

Gorane Ivaniševiću, sjećate li se kad ste prvi put bili u Švicarskoj?

To je moralo biti 1989. ili 1990. godine, u Gstaadu ili Ženevi, ali više nisam siguran.

Bilo je to 1989. u Gstaadu. Igrali ste i u Ženevi te godine, a zatim redovito u Baselu, gdje ste 1990. došli do finala...

...nemojte me podsjećati, molim vas (smijeh). Protiv Johna McEnroea sam vodio 2:0 u setovima i servirao za pobjedu pri 5:4. I nekako sam uspio izgubiti to finale (7:6, 6:4, 6:7, 3:6, 4:6). No, za Švicarsku me vežu i lijepa sjećanja.

Na primjer?

Nekoliko godina kasnije upoznao sam tog tipa u Baselu koji je, koliko ja znam, ovdje u Švicarskoj heroj. Znate na koga mislim: Roger Federer. Moj prijatelj Peter Lundgren (u to vrijeme Federerov trener, op.a.) rekao mi je da trenira talentiranog juniora. I tako se dogodilo da me Federer izigrao.

S Federerom ste se susreli dva puta na turniru – i dva puta izgubili: u Londonu 2000. i u Milanu 2001. Sjećate li se toga?

Čak i nevoljko (smijeh). Šalu na stranu, bila je čast i privilegija igrati protiv Rogera. U Milanu me pobijedio u četvrtfinalu. I znate što se dogodilo nakon toga? Roger je osvojio svoj prvi turnir. Zato uvijek kažem da sam mu pomogao da konačno pobijedi. To mi zvuči bolje. Nakon toga Roger je počeo osvajati svijet tenisa.

Kao trener Novaka Đokovića odmah ste se pobrinuli da Federer ne uđe u povijest kao najbolji tenisač. Zajedno su osvojili 9 Grand Slam naslova.

Prvo se pojavio drugi tip - Rafael Nadal. I svi su mislili da se radi samo o Federeru i Nadalu. A onda se pojavio treći tip koji je postao još bolji od njih. Znate na koga mislim, na gospodina Novaka. Znate, ova trojica su jedan drugome pomogli da postanu bolji igrači i gurali su jedan drugoga do krajnjih granica.

Kako ste doživjeli ovih gotovo pet godina od ljeta 2019. do ožujka 2024. kao trener Novaka Đokovića?

Novak je genije, izvanredna osoba i najbolji igrač u povijesti tenisa. Ali nije bilo lako, mogu vam to reći. Kad se sjetim svega što se za to vrijeme dogodilo. Prvo je došla pandemija korone, pa diskvalifikacija na US Openu kada je Novak lopticom udario linijskog suca, a zatim deportacija u Australiju. Bilo je puno teških vremena.

Ipak, zajedno ste oborili sve rekorde...

Novak je to uspio, a ja sam mu malo pomogao. Jako sam ponosan na to. Bila je velika čast, a ujedno i velika odgovornost biti trener ovog genija. Kada trenirate Novaka Đokovića, sve osim titule je neuspjeh. Novak je također vrlo zahtjevan. Svaki dan se mora dogoditi nešto novo, uvijek želi biti bolji. To je velik pritisak s kojim se treba nositi. S Novakom imate samo nekoliko sekundi da mu nešto objasnite. Zatim od vas želi saznati 15 stvari odjednom, ali imate samo tri sekunde za to. To je iznimno zahtjevno – ali i vrlo zadovoljavajuće.

Kako ste se nosili s tim pritiskom?

Uvijek sam imao dobre tablete (smijeh). Ne, ozbiljno. Svaki dan imate pritisak u ovom poslu. Naviknete se na ove okolnosti. Činjenica da oboje dolazimo s Balkana i govorimo isti jezik svakako mi je od velike pomoći. Plus, Novak i ja smo slični. Uvijek sam bio spreman na njegove moguće reakcije.

I sad ti treba odmor?

Najmanje dvadesetak godina (smijeh). Međutim, tada sam prestar. Želim polako do jeseni. Na ljeto bih sa sinom volio bodriti hrvatsku reprezentaciju na Europskom nogometnom prvenstvu u Njemačkoj. Ne sjećam se kad sam posljednji put proveo ljeto kod kuće.

Hoćemo li te opet vidjeti kao trenera?

Volio bih to, otvoren sam za to i dopustit ću da mi se dogodi.

Zašto je zapravo došlo do rastanka od Đokovića?

Znao sam da će ovaj trenutak doći. Veze prestaju, ali rastali smo se kao prijatelji, više od toga, i to ćemo uvijek ostati. Nije bilo svađe, nikakvog incidenta. Novak me se jednostavno zasitio. I meni je bilo dosta Novaka. Sada idemo svatko svojim putem.

Đoković nije osvojio turnir šest mjeseci i još se nije pojavio u finalu 2024. godine. Kako vidite njegove šanse na Roland Garrosu, gdje će nastupiti kao branitelj naslova?

Svi su u panici, pogotovo jer je u Rimu izgubio u trećem kolu 3:6, 2:6. Ali znate što? Nije važno. Grand Slam turniri su druga priča. Novak će biti spreman za Roland Garros. Prošle godine nije bio dobar na zemljanoj podlozi i nakon toga je ipak pobijedio u Parizu. Bude li spreman, osvojit će Roland Garros. Mislim da će biti motiviran.

To mi nikad nije bio problem, i sam sam bio emotivan igrač. Ponekad nisam mogao razumjeti što govori. Ponekad je želio znati nešto o udarcu, a ja bih mu rekao nešto o oblacima koji su bili tik iznad arene. Onda se Novak naljutio na mene. Ali barem je bilo vezano za mene. I nakon pet minuta ponovno je bio opušten. Ponekad vam je u tenisu potreban kratki šok da razbistrite glavu. Mentalna komponenta je najvažniji faktor u tenisu.

Koja objašnjenja imate za Đokovićev manjak forme?

Kad osvojiš sve u životu, nije lako ostati motiviran. Njemu su najvažniji Grand Slam turniri. Ima još dva tjedna da pronađe svoj fokus. Novak ne paničari. Naći će način, kao i uvijek. Tada ga ništa neće moći zaustaviti.

Tijekom vašeg zajedničkog vremena, Novak Đoković je prvenstveno poboljšao svoj servis. Na čemu ste konkretno radili s njim?

Ako mene pitate, njegov je servis već bio vrlo dobar i najpodcjenjeniji udarac u tenisu jer je ostatak njegove igre tako dobar. Dosta smo eksperimentirali s bacanjem loptice i sad jače pogađa drugu. Ali puno smo radili i na volejima. Novak me izabrao za trenera iz posebnog razloga. A to nije bilo da mu kuham (smijeh).

Godine 2001., kao 125. tenisač svijeta, osvojili ste svoj jedini Grand Slam naslov u Wimbledonu. Kakva Vas sjećanja vežu za to?

Nevjerojatna. Još dan danas ne razumijem kako sam uspio osvojiti turnir. Tjedan prije nisam igrao loše, nego užasno loše. Ne bih pobijedio nikoga. Ali netko je tamo sigurno rekao sebi da ja to zaslužujem. Bilo je to 15 najboljih dana mog života kao sportaša.

U Hrvatskoj vas je tada dočekalo 200.000 ljudi koji su htjeli da rastrgate odjeću sa sebe i skočite u more?

To mi je bila namjera, da, ali onda sam vidio sve te ljude i predomislio se. Nitko se ne bi skidao pred 200.000 ljudi, pa sam se ponovno obukao. Nisam mogao vjerovati koliko ih je došlo zbog mene.

Prethodno ste izgubili tri finala Wimbledona (1992. od Andre Agassija te 1994. i 1998. od Petea Samprasa)...

Uživao sam igrati protiv svih, osim nekoga tko mi je uništio život, a bio je to Pete Sampras. Nemojte me krivo shvatiti, poštujem ga, nevjerojatan je. Jednostavno sam imao pogrešan stav protiv Samprasa. Vjerovao sam da moram igrati bolje nego protiv drugih, ali često je bilo blizu i obično sam gubio.