Piše: Dino MUSTAFIĆ (Tačno.net)

Kod nas se etablirala klasa ljudi koju pogrešno zovemo “političkom elitom”, a koja nije ništa drugo-doli skupina vlastoljubivih, nedovoljno obrazovanih i u lošem smislu snalažljivih ljudi, izvježbanih u tehnologiji upravljanja mržnjom i zlom. To im jamči da će sve što duže ostati isto.

Takva osobina današnjega bosanskohercegovačkog društva onemogućava dugoročno da ovo bude pristojna, vedra i sigurna zemlja zadovoljnih, radosnih i otvorenih ljudi. A kako može biti ako iza svakog Dodikovog nastupa (mentorisanog iz Beograda) ponavlja se nacionalistička matrica o imaginarnim neprijateljima. Za jedan vikend su to mrski i nelegitimni stranci, okupatori, za drugi vikend “ne može ni vazduh dijeliti sa muslimanima”; a svi su oni neprijatelji koji učestvuju u globalnoj antisrpskoj zavjeri licemjernog Zapada.

Dodik ne govori ništa novo, njegova shematika je izašla na vidjelo. Očito da gubi živce, nema više ni vremena za rezervne “istine”, strategijska lukavstva, pa njegove karakterne osobine više nisu prikrivene nikakvim diskursom. Umjesto nacionalne ili državne politike za koju se želi nametnuti kao lider, na djelu je definitivno politika karaktera. Nije Dodik usamljeni politički slučaj, tako se ponašaju i mlade SDA-ove snage, instruirane junačine za tastaturom koji šalju uvrede i prijetnje iz istog, primitivnog jezičkog arsenala stvarajući narativ o izdajnicima države koji neprestano nešto daju od Bosne Srbima i Hrvatima (tačnije SNSD-u i HDZ-u).

Tako je Ismet Bećar, portparol sarajevske kantonalne organizacije SDA i bivši urednik Radija BIR brutalno izvrijeđao federalnu poslanicu NiP-a. Paradoksalno je da hrvatski radikal Slaven Raguž prijavljuje svoje političke protivnike za govor mržnje ne prepoznavajući sopstveni odraz javnog djelovanja. Ništa novo jer naša zajednica prati od hroničnog nedostatka kritičke autorefleksije.

Jasno, ključna tačka glavnog smjera politike u BiH jeste populizam pokriven istinskom zabrinutošću za dobrobit svoje nacije kroz pretjerani i patetični patriotizam. Naravno da bit ovog, više puta viđenog, fenomena leži negdje drugo. Populizam je vješto majstorsko pretvaranje ličnog u javno, uz dodatnu sposobnost iskorištavanja straha do krajnjih granica. Kao što nam je dobro poznato iz istorije, strah i mržnja su blizanci; nikada ne idu jedno bez drugog. Oni tako i vladaju, uz pomoć straha. Važno je kreirati tu nesigurnost i strah u ljudima, jer to je jedini način da se održiš na vlasti, i to je dobitna izborna metoda na ovim prostorima.

Daleko smo mi od ideala zapadne demokratije u kojoj  ljudi vjeruju svojoj vladi, vjeruju svojim institucijama, premijerima, ministrima, policiji. Mi ne poznajemo demokratsku kulturu gdje građani misle da je država tu zato da bude njima na usluzi i na korist. To iz naše perspektive djeluje nestvarno, čista utopija gdje je država samo jedan aparat koji opslužuje građane, i ništa drugo. U takvoj državi činovnici polažu račune svojim građanima, a ne oni njima. Nama se kreira država kao strah i trepet u kojoj građani ne vjeruju njezinim najvažnijim institucijama. Uvijek su uglavnom isti ljudi u politici decenijama, bez obzira na greške koje su napravili, samo se rotiraju na funkcijama – u jednoj vladi i mandatu su ministar ovoga, u drugoj onoga, u trećoj… I tako, redom, kompromitirani i nekompetentni, apsolutno podkapacitirani za ozbiljna politička vremena i geostrateška pitanja.

Samo se krajnjom upornošću pristupa organiziranoj mržnji poput Orwelovih “dvije minute mržnje” koje se instaliraju u javnom diskursu kao seansa kolektivne histerije i orgija mržnje iza koje stoji Partija kao izdanak narodne demokratije. Za kreiranje atmosfere straha koristi se i medijska infrastruktura sa senzacionalističkim vijestima u medijima, hiperprodukciji tabloida sa teorijom zavjere u kojem se njeguje strah od svega, posebno drugog i drugačijeg.

Strah je to od islama i muslimana, strah od imigranata, strah od homoseksualaca, strah od bezbožnih komunjara, strah od novih židovskih svjetskih zavjera i naposljetku strah od svega što padne na pamet, a u datom političkom trenutku može biti korisno za ostanak na vlasti. Naš je prostor kontaminiran pamfletima mržnje i straha, to je očigledna koncepcija koja je prezriva i opasna po demokratiju. Ukoliko ne raskrinkamo takve politike i ne imenujemo pojedince pristajemo na manipulaciju u kojoj vlast uspaljuje ili smiruje kako joj je volja, gdje građanin pokorno pušta da ga se uvlači u ratni narativ po potrebi.

Ne vidim izlaz iz ovog decenijskog mraka osim ako se kulturi i obrazovanju ne dodijeli prioritetno mjesto u društvu koje će sa suptilnošću odgajati pojedinca, građanima. Samo tako čovjek može biti spašen, znanjem i duhovnošću. Prilagoditi se mržnji i neznanju znači ne priznavati demokratiju, znači svesti je na simulakrum. Ukoliko ne reagujemo na mržnju ova zemlja ide u ponor, regresiju, štetu koja će zasigurno biti u ovoj podijeljenoj državi jedino zajednička.