Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Dobro: na kraju će ovi (Gornji) IBAR zakoni biti donešeni. I onda nam je do EU ostalo još malo. Znate ono: još koliko, Veliki štrumfe? Za one koji ne znaju ili se ne sjećaju… U crtanim filmovima o štrumfovima često se ponavlja scena koja može poslužiti kao metafora odnosa EU i takozvanih aspiranata na članstvo. U toj sceni, štrumfovi slijede Velikog štrumfa, mudru starinu koja ih nekamo vodi. Samo on zna put: ostali ga tek poslušno slijede. Ali u jednom trenu štrumfovi postanu umorni i nestrpljivi, jer put se odužio, a cilj kao da neprekidno izmiče. Tada oni stanu zapitkivati: još koliko, Veliki štrumfe? I put se nastavlja…

Što bi rekli: sam put je cilj. I te kvaziistočnjačke fore. Samo da ne bude kao sa onim dreserom koji je rekao – “Baš kad sam psa naučio da ne jede, on je crkao”.

Ne bih da kvarim  slavljeničko raspoloženje, ali… Ako ima dobre volje, prisjetićemo se da situacija „sad je važno samo ovo, da dobijemo ono, a onda ćemo to“ nije nova. Priča se ciklično ponavlja, svakih nekoliko godina. Samo da otvorimo ta i ta poglavlja, samo da uđemo u NATO, samo da zatvorimo ta i ta poglavlja, samo da dobijemo IBAR…

Sve treba biti izloženo sumnji. Najveća stvar koju je zapad dao ovome svijetu je – sumnja. Bez nje nema mišljenja. Da se pokaže da je Špengler bio u pravu i da zapad, evo: koliko sutra stvarno propadne, sumnja je ono što bi ostalo iza njega, kao vječni spomenik toj civilizaciji.

Ja nisam čovjek vjere. Negdje sam, mislim kod Vešovića, pročitao kako je Sidran napisao, parafraziram: ovo što vidiš, to je 99 posto strah i jedan posto Sidran. Kod mene je drugačije. Ovo što vidiš, to je 99 posto sumnja i 1 posto Andrej Nikolaidis. A i u tih 1 posto osnovano sumnjam.

Baš to me čini najzapadnijim čovjekom odavde do Beča.

Horsko ponavljanje briselskih fraza koje su smišljene da se, kad se već mora govoriti, ništa ne kaže, nije prozapadni, nego podanički manir.

Ja nisam euroskeptik. Naprotiv. Mislim da bi članstvo u EU bilo najbolja stvar koja se ovoj zemlji desila. Naglasak je na „desila“. Ono što se desi, moglo se i ne desiti. I obratno.

Na kraju će nas možda primiti – nadam se da hoće. Kao što su nas primiti mogli i ranije. Izgleda da su na kraju ukapirali da je Crna Gora veći problem ako nije u EU nego ako jeste. Ili nisu.

Na koncu, kada se to desi, na čelu Crne Gore mogla bi biti politička većina koja nije tek euroskeptična, nego je antizapadna.

Desi se to. Čitav život govoriš kako se nećeš ženiti, pa se oženiš u šezdesetoj. Čitav život tvrdiš kako ne bi ukrao, pa ukradeš čim ti se ukaže dobra prilika. Čitav život osuđuješ one što voze pijani, pa jedne noći naduvaš 3.41.

Na kraju bi Mandić i Knežević mogli proći kao frajer koji zadnji dođe na žurku i kući odvede najbolju ribu.

Sjećam se… Pirke Imamović i ja na Sajmu knjiga u Puli. I on i ja spavamo ko Drug Tito: 15 minuta dnevno. Nadignemo se oko petice. Sjedi, puši, popij jednu kafu, popij drugu. Onda doručkuj. Onda do grada.

U devet, eto nas u nekom pabu. Priđe konobar. Šta piti? Kafe više ne možemo. Cijeđeno voće nije opcija, jer ni on ni ja, principijelno, u organizam ne unosimo ništa zdravo.

Kaže Pirke: daj nam po dupli džek bez leda.

Iz i meni nejasnih razloga odlučim da budem takozvani glas razuma, pa kažem: raznijeli smo se juče, danas ne bi trebali početi prije podneva.

Onda Pirke kaže: lako ti je počet pit u podne kad se, ko ova djeca, budiš u 11.

Što je bio argument protiv kojega ne bi mogao ni Vitgenštajn sa svojim „Logičko-filozofskim traktatom“.