Piše: Dino Bajramović

Prije pet godina neko je na OLX-u prodavao album „Zarjavele trobente“ sarajevske grupe „Kongres“ za 25 KM. Jedan od najboljih, ako već ne i najbolji, albuma nekog od sarajevskih bendova osamdesetih bio je na tržištu u iznosu pivske ture u kafani? Album, dakle, koji je bio evropskog kalibra, a i danas je, naprosto mora imati svoje važno mjesto u svakoj ozbiljnoj fonoteci, svakog vlasnika na ovim prostorima koji drži do sebe. I sigurno ima. 

„TRUBE“ I OSTALE VRHUNSKE KOMPOZICIJE

Ipak, čini se da i album i bend zaslužuju koji stepenik više u evaluaciji našeg muzičkog naslijeđa. Ustvari, poslušajte kompletan album, pa ćemo nastaviti. I uživajte. Zavidjeti je svima onima koji će ga tek sad čuti prvi put. 

„Legitimno je stoga zapitati se zašto 'Kongres' nije opstao i zasluženo postao mnogo uspješniji. Jedan od razloga mogao bi biti pjevanje (djelomično) na slovenačkom. Naime, 'Zarjavele trobente' i 'Zabava' otpjevane su na tom jeziku, uz pomoć Zorana Predina iz grupe 'Lačni Franc'. Ovo je kuriozitet i svakako hrabar čin, ali moguće je da je ograničio potencijalni komercijalni domet grupe, bez obzira na to to što je naslovna pjesma bila hit“, napisao je Dražen Šimić prije koju godinu.

Bubnjar Adam Subašić Cupi je član originalne postave grupe „Kongres“, zajedno sa gitaristom i pjevačem Mahirom Purivatrom, danas stanovnikom Kanade, i bas gitaristom pokojnim Aljošom Buhom, koji je tragično stradao 1986. kao član „Crvene jabuke“. Cupi, dok sjedimo u kafani Bosanskog kulturnog centra (kada je objavljen album „Zarjavele trobente“ zvao se Radnički univerzitet „Đuro Đaković“) komentira za „Slobodnu Bosnu“ Šimićeve riječi: „Zavisi kako se gleda. Ima puno raje koja to dobro pamti. I stare raje, a i onih mlađih koji su se 'zakačili' na tu muziku po nekoj inerciji, s koljena na koljeno. Ipak je bilo prodato 5.000 ploča i 15.000 kaseta. To je bio dobar tiraž za takav bend.“

Suosnivač diskografske kuće „Diskoton“ iz Sarajeva i njen glavni urednik i suosnivač grupe „Ambasadori“ Slobodan Vujović dobro je znao šta radi. Imao je izvanredan muzički njuh i za pop, i za rock, ali i za art-rock, gdje bismo, nevoljko trpajući muzičare u ladice, mogli smjestiti „Kongres“. Zapravo, budimo pošteni, rock kritičar iz Beograda Petar Peco Popović je predložio Vujoviću da objavi "Kongres", dok ga ne "preuzme" Jugoton il neko druji. Pa je Vuja nazvao njihovog menadžera Dadu Bojića i rekao mu da dođe na dogovor. Po kojem je "Diskoton" dao "Kongresu" termin u Danijela Ozme, kao i da će objaviti ploču. E, tek tad je Vuja znao šta radi.

S triom iz „Kongresa“ udaraljke je svirao Nebojša Leković Leka, kao pridruženi član, pa tako i na njihovom prvom koncertu u Klubu „Sloga“ 1982. godine. Povremeno bi „ulijetao“ i klavijaturista Edo Gradinčić. No, na „Zahrđalim trubama“ klavijature su itekako zastupljene, i Edo ih je, kako kaže Cupi, maestralno odsvirao. 

Omot albuma "Kongresa" sa spiskom pjesama (Ilustracija: Arhiv)

Šimić piše i ovo: „Ako danas slušate pjesme s jedinog 'Kongresovog' albuma, prvi utisak je da je to znatno bolje, kreativnije i plemenitije od velike većine onoga što je današnja sarajevska, bh. i regionalna scena. Naslovna pjesma i većina albuma puno su originalniji u odnosu na tadašnju, megapopularnu sarajevsku produkciju. 'Zarjavele trobente' je u isto vrijeme pomalo ekscentrična i pamtljiva pop pjesma. 'Alisa prodaje zemlju čudesa' zvuči kao Urban prije Urbana. 'Zabava' i 'Optimist' u najboljem su smislu riječi sasvim novovalne. 'Lavabo' je otkačen i veseo. I tako dalje, skoro svaka pjesma ima ono nešto.“

U toku samog snimanja nastala je naslovna „Zarjavele trobente“ odnosno „Zahrđale trube“. „Aljoša Buha i ja napravili smo je za jednu noć. Možda za dva sata. I ona je jedanaesta na ploči. Stanovali smo, što se kaže, vrata do vrata, ako se dobro sjećam, u Varaždinskoj ulici na Hrasnom brdu. Znali smo često sjesti uz muziku. Počeli smo neku priču, gore-dolje, a onda i slagati tekst. Ja pišem na našem, a on prevodi na slovenski jezik, s obzirom da mu je mama bila Slovenka i znao ga je solidno. Prije toga, mi smo imali pjesmu na slovenskom koja se zove 'Zabava' i ona je prva na albumu, A1. I ne znam ko se od nas dvojice dosjetio, da napišemo još jednu na tom jeziku, da 'Zabava' nije sama. Tako ispade da je 'sasvim slučalno' Zarjavele trobente postala naslovna numera i najveći hit“, prisjeća se Cupi, koji je nadimak dobio u rodnoj Krajini jer je valjda stalno cupkao nogom u ritmu. Što je za sviranje bas bubnja ili fusa, kasnije bilo vrlo značajno.

Adam Subašić, drugi slijeva (Foto: Arhiv)

Zarjavele trobente je za neke i najljepša pjesma koju je snimio neki od sarajevskih bendova. U žestokoj konkurenciji. „Pa ne bih išao baš tako predrastično“, nastavlja Subašić, “ali u Sloveniji jeste jedan od najvećih pop-rock hitova.“

A kako je Zoran Predin, tada šef velikog „Lačnog Franca“ iz Maribora došao u Sarajevo na snimanje albuma?

„Mi smo Zorana Predina zvali da zajedno sa Mahirom popola otpjeva 'Zabavu', da bude naš gost dva, tri dana, da snimamo i da se družimo. On je došao, imao je i ulogu lektora, i ispravio je dv'je-tri sitne greške u tekstu 'Zabave'. A tako i na 'Trubama', on to sam kaže, ali se dosjetio da 'Zarjavele trobente' na kraju pjeva kao nekakav fade-out koji je izvukao iz postojeće melodije“, odgovara na naše pitanje Adam Subašić Cupi.

Leka, Cupi, Aljoša i Mahir (Foto: Arhiv)

Iz tog vremena, kraja sedamdesetih i prve polovine osamdesetih, poznati su cirkusi, francuski „Medrano“ i italijanski „Embell Riva“ čije su šatre zauzimale popriličan broj kvadrata, recimo, na mjestu gdje je izgrađen hotel Holiday Inn. Onako žut, i bez ono „inn“ u imenu, i danas je podsjetnik na ta vremena. Cirkus „Qualabladala“, pak, iz pjesme Zarjavele trobente bio je fikcija. A u fikciji strašna tragedija: Franc u jednoj tački nije uspio uhvatiti Lizu i ostalo mu je samo da „zagleda njene oči“. Cirkuski zabavljači ostavili su uplakane one brojne koji su na prvo, drugo, treće slušanje shvatili o čemu se radi, i bez prevoda.

Zoran Predin je djelimični koautor, kako to kaže Cupi koji je zapravo autor teksta i muzike za „Zarjavele trobente“. Aljošin je prevod teksta. Uostalom, sve tekstove za taj, prvi i jedini album „Kongresa“ napisao je Adam Subašić. Na omotu ploče kompromisno piše da su „svirali i pjevali...“, pa su onda nabrojani svi koji su učestvovali na snimanju.

„KONGRES“ JE KRATKO TRAJAO

Predin je tu pjesmu snimio za svoj samostalni studijski album iz 1992. godine. Za dozvolu tada nije ni mogao pitati, ali nije ni morao, bez obzira na zakon, znao je da bi dobio zeleno svjetlo.

Pjesmu je snimila i „Crvena jabuka“. Dražen Žerić Žera nije ni tražio dozvolu. Mislio je da ima pravo na nju jer je član prve postave tog benda bio i Aljoša Buha, a vjerovatno i zato što je mislio da je dobar drug sa članovima „Kongresa“. I nije problem što ju je snimio, svakako bi dobio dozvolu od Subašića, već što je njegova verzija grozna. A uredno ju je prijavio HDS ZAMP-u (stručna služba zaštite autorskih muzičkih prava Hrvatskog društva skladatelja - udruge građana).

„Na osnovu autorskih prava, imao sam prilično dobrih honorara iz Slovenije. I kod nas u AMUS-u dobijem honorar, a nešto malo i iz Hrvatske“, kaže naš sagovornik.

A zašto je „Kongres“ tako kratko trajao, od promocije albuma osam, devet mjeseci? „Glavni razlog je što sam 1985. dobio poziv za vojsku, JNA nas je razbucala. Već smo napisali neke pjesme za naš drugi album. Mahir je napustio bend iz nekih ličnih i poslovnih razloga, a ja sam nastavio sa Emirom Cerićem, koji je pjevao, Igorom Ivanovićem koji je svirao gitaru, kasnije i u 'Crvenoj jabuci', Nenom Jelečem na basu, a ja sam svirao bubanj i pravio pjesme. U studiju BLAP Brane Likića snimili smo osam pjesama za drugi album 'Kongresa'. Bile su to demo verzije, ali vrlo kvalitetne, ostalo je još da se dorade, i da dodamo jednu, možda malo komercijalniju pjesmu, pa da objavimo album. Ipak, nismo uspjeli, ja sam otišao u vojsku i poslije se nismo sastajali“, objašnjava Subašić za „Slobodnu Bosnu“.

„Adam Subašić Cupi bio je sjajan bubnjar. Muzikalan, čvrst i maštovit, muzičar s mjerom. Govorom bio je, jer se nakon 'Kongresa' više nije bavio muzikom, barem nije muzikom za odrasle. Dječji je pisac, i to vrlo uspješan i aktivan, mistik i osamljenik, čijih se različitih životnih uloga sjećaju malobrojni. U ratu je branio Sarajevo, i u veljači 1993. bio teško ranjen na brdu Žuč, najtežoj i najbeznadnijoj liniji obrane grada. Vratio se u rov čim se malo oporavio. Lišen svakog fanatizma i zaguljenosti, blag i čvrst, s naročitim talentom za tugu, od koje, očito je, uporno pokušava pobjeći, samo je takav mogao napisati onakvu pjesmu. Tako da i dan-danas na nju sliči“, napisao je također prije nekoliko godina, valjda „ublizu“ sa Šimićem, Miljenko Jergović.

„Kasnije sam, 1989., u studiju kod Mahmuta Paše Ferovića, sa velikom i jakom ekipom autora, pjevača i svirača, sa ekipom u kojoj je bio i Dubravko Bibanović, snimio dječiji album 'Slatki, snježni voz'. Pašina početna ideja, moja je početna inicijativa, prvih nekoliko songova, moj naslov. Obrade rockerskih pjesama za djecu. I bilo je uspješno. Poslije rata napravio sam još jedan album za djecu 'Čokolend', nekomercijalno (uz potporu AMUS-a) koji sam dijelio raznim institucijama“, ističe Adam Subašić Cupi, koji danas živi od prodaje knjiga, invalidske penzije i ponekog tantijema.

Naslovna covera "Kongresa" (Ilustracija: Arhiv)

On i Aljoša Buha bili su respektabilna ritam sekcija. Sa majstorom desne ruke, izvrsnim gitarskim ritmašem, što se na albumu da čuti, Mahirom Purivatrom muzički superiorni. Tekstovi, aranžmani, produkcija... jednostavno, sve štima. I prije četrdeset godina „Kongres“ je bio čvrsta, ali i jedina novovalna poveznica Sarajeva sa Zapadom, prije svega Engleskom.