Nedavno je na društvenoj mreži Twitter pokrenuta zanimljiva rasprava između sarajevskog novinara Senje Mahinića i hrvatskog pravnika Luke Mišetića, inače branitelja hrvatskog generala Ante Gotovine u njegovom procesu pred Haaškim tribunalom.

Tema rasprave je bila uloga Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini tokom rata 90-ih godina, preciznije - da li je Republika Hrvatska bila agresor na Republiku Bosnu i Hercegovinu?

Rasprava je polučila sa nekoliko interesantnih zapažanja a svoj odjek dobila je i na više desničarskih hrvatskih portala koji su navijački ustvrdili kako je "Mišetić zatvorio usta Bošnjacima sa samo par riječi".

Važno je napomenuti da se rasprava odigrala u vrijeme otvorene kritike koju je na račun bošnjačkih udruženja žrtava uputio hrvatski šef diplomatije Gordan Grlić Radman zbog objavljivanja knjige "Srbija i Hrvatska u međunarodnom oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini". Također, nekako u isto vrijeme stigla je i izjava hrvatskog ministra obrane Ivana Anušića koji se javno pohvalio da je 1993. godine ratovao u Mostaru u uniformi HVO-a, što je izazvalo niz negativnih reakcija u našoj javnosti.

Sumirajući sva svoja razmišljanja iznesena u spomenutoj raspravi i konsultirajući zapažanja Pretresnog i Žalbenog vijeća Haaškog suda u predmetu "Prlić i drugi" (Hrvatska šestorka), Mahinić je objavio duži tekst uvjerljivo argumentujući svoju prvobitnu tezu – da je Republika Hrvatska izvršila agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu tokom 90-ih godina prošlog stoljeća.

Sadržaj njegove objave prenosimo u cjelosti:

Haški tribunal je u presudi "Prlić i drugi" zaključio da je Hrvatska putem institucija HZ(R) HB okupirala dijelove Bosne i Hercegovine. Sud smatra da jedna država ne mora izvršiti invaziju da bi okupirala dijelove druge. Prema Rezoluciji Generalne skupštine UN (A/RES/3314 (XXIX)), invazija ili napad oružanih snaga jedne države na teritorij druge države, ili bilo koja vojna okupacija, koliko god privremena, koja je rezultat takve invazije ili napada predstavljaju akte agresije, bez obzira da li je izvršena objava rata.

Hrvatska vojska imala opštu kontrolu nad HVO-om

Pojam okupacije tradicionalno se opisuje kao situacija u kojoj jedna država izvrši invaziju na drugu državu i uspostavi vojnu kontrolu nad dijelom njene teritorije ili nad njenom čitavom teritorijom. Međutim, mada okupacija obično slijedi nakon invazije neprijateljske oružane sile, to nije uvijek slučaj. Dapače, Međunarodni sud pravde je zauzeo stav da država koja nije izvršila invaziju postaje okupaciona sila onda kada njene oružane snage ostanu na teritoriji druge države nakon što je povučena saglasnost za njihovo prisustvo.

Što se tiče ocjene koju je Pretresno vijeće iznijelo u vezi s okupacijom u ovom predmetu, Žalbeno vijeće napominje da se Pretresno vijeće oslonilo na to da je Hrvatska/Hrvatska vojska imala opštu kontrolu nad HVO-om, kao i na Smjernice u vezi s okupacijom, kako bi utvrdilo da je postojao nivo vlasti koji se traži za zaključak da je postojalo stanje okupacije. Pretresno vijeće je takođe konstatovalo da se "može zaključiti da je HVO izvršio okupaciju budući da su Hrvatska/Hrvatska vojska imali opštu kontrolu nad HVO-om i da je HVO okupirao relevantne dijelove Prozora, Gornjeg Vakufa, Jablanice, zapadnog Mostara, Ljubuškog, Stoca i Čapljine.

Što se tiče uloge Hrvatske, Pretresno vijeće je zaključilo sljedeće:

1) Hrvatska je, preko HV-a, direktno intervenisala na strani HVO-a u sukobu između HVO-a i Armije BiH;

2) vlasti Hrvatske i HV-a imale su opštu kontrolu nad HVO-om tokom perioda na koji se odnosi Optužnica.

Hrvatska izvršila okupaciju putem HVO-a

Žalbeno vijeće smatra da bi bilo poželjnije da je Pretresno vijeće izričito navelo da je Hrvatska, putem HVO-a, okupirala relevantne opštine u BiH, ali, čitajući zaključke Pretresnog vijeća u cijelosti,  Žalbeno vijeće je mišljenja da je jasno da je Pretresno vijeće smatralo da je Hrvatska izvršila okupaciju putem HVO-a. Shodno tome, Žalbeno vijeće smatra da Stojić i Praljak nisu pokazali da je Pretresno vijeće u tom smislu pogriješilo. Žalbeno vijeće stoga odbacuje njihove argumente.

Dalje, kada je riječ o Prlićevim, Stojićevim, Praljkovim i Petkovićevim prigovorima u vezi sa stepenom vlasti koji su Hrvatska i/ili HVO imali nad tom teritorijom, Žalbeno vijeće podsjeća na to da je Pretresno vijeće zaključilo da je Hrvatska imala opštu kontrolu nad HVO-om na osnovu sljedećih zaključaka:

1) Zagreb je slao oficire HV-a u sastav HVO-a;

2) HV i HVO združeno su rukovodili vojnim operacijama;

3) HVO je hrvatskim vlastima podnosio vojne izvještaje o svojim aktivnostima;

4) Hrvatska je pružala logističku podršku koja se ogledala u finansijskoj pomoći, slanju oružja i opreme i pomoći u vidu obuke i stručnog znanja; i

5) postojali su politički aspekti kontrole koju je Hrvatska vršila nad HVO-om.

Žalbeno vijeće smatra da bi bilo poželjnije da je Pretresno vijeće precizno identifikovalo konstatacije koje idu u prilog njegovom zaključku da je Hrvatska vršila vlast koja je bila potrebna da bi se utvrdilo postojanje stanja okupacije. Međutim, Žalbeno vijeće podsjeća na to da prvostepenu presudu treba sagledati kao cjelinu i napominje da je Pretresno vijeće donijelo niz činjeničnih zaključaka na osnovu kojih je utvrđeno da je Hrvatska imala vlast nad HVO-om, svojim agentom.

Ti zaključci su se odnosili na sljedeće:

1) čvrste veze između Hrvatske i HVO-a, za što kao primjer služi blizak odnos Prlića, Praljka i Petkovića s visokim političkim, vojnim ili upravnim vlastima Hrvatske;

2) činjenicu da su među učesnicima UZP-a bili kako politički i vladini funkcioneri i vojni oficiri Hrvatske, tako i zvaničnici političkih, vojnih i upravnih struktura HZ(R) HB;

3) snage HV-a direktno su intervenisale na strani HVO-a u sukobu s ABiH u relevantno vrijeme i na relevantnim lokacijama. Žalbeno vijeće je utvrdilo sljedeće zaključke:

1) centralnu ulogu koju su Prlić i Praljak imali u ostvarivanju političke i vojne podrške Hrvatske koja je bila potrebna u HZ(R) HB;

2) činjenicu da je HVO prihvatio to da su Praljak i Petković istovremeno bili pripadnici HV-a i HVO-a u tom ključnom periodu u sukobu s Armije BiH.

Žalbeno vijeće smatra da su to pokazatelji stvarne vlasti koju je Hrvatska, putem HVO-a, vršila nad teritorijom BiH.

Što se tiče drugog skupa zaključaka, Žalbeno vijeće ima u vidu zaključke Pretresnog vijeća da su se pripadnici političkih, vladinih i vojnih struktura Hrvatske i HZ(R) HB dogovorili da osmisle i ostvare ZZP (Zajednički zločinački poduhvat). Žalbeno vijeće smatra da je to još jedan faktor koji pokazuje stvarnu vlast koju je Hrvatska vršila nad HVO-om i nad teritorijom BiH.

Argument o samoopredjeljenju naroda ne vrijedi

Naposljetku, Žalbeno vijeće napominje da je Pretresno vijeće zaključilo da je postojala direktna intervencija snaga HV-a na strani HVO-a u sukobu s ABiH. U zaključku, s obzirom na gore navedeno Žalbeno vijeće konstatuje da postoji više faktora koji upućuju na to da je Hrvatska, putem HVO-a, imala stvarnu vlast nad relevantnim opštinama.

Ti faktori su sljedeći:

1) opšta kontrola koju je Hrvatska imala nad HVO-om;

2) stalno prisustvo snaga HVO-a u relevantnim opštinama nakon okupacije;

3) HVO je stanovništvu izdavao direktive i obezbijedio da one budu provedene;

4) bliske veze koje su Prlić, Praljak, i, u manjoj mjeri, Petković imali s Hrvatskom;

5) stalno dogovaranje između pripadnika političkih i vladinih struktura Hrvatske i HZ(R) HB i HVO-a, i njihovo zajedničko učestvovanje u UZP-u;

6) angažovanje jedinica HV-a zajedno s HVO-om u borbama prilikom napada na gradove i sela.

Sagledavajući sve te faktore i cjelokupnu situaciju u više opština, Žalbeno vijeće smatra da Prlić, Stojić, Praljak i Petković nisu pokazali da je Pretresno vijeće pogriješilo. Žalbeno vijeće stoga odbacuje sve relevantne argumente.

Naposljetku, što se tiče argumenta da načelo samoopredjeljenja naroda pobija svaki zaključak da je HVO okupirao teritoriju u BiH budući da su Hrvati stoljećima živjeli na teritoriji HZ(R) HB, Žalbeno vijeće smatra da to nije u suprotnosti sa zaključkom Pretresnog vijeća da je HVO okupirao teritoriju u BiH kao agent Hrvatske. To je zbog toga što je test za okupaciju stvarna vlast nad nekom teritorijom i stanovništvom, a ne motivacija za takvu okupaciju. Žalbeno vijeće stoga odbacuje ovaj argument.

Mahinić je na kraju obrazložio zašto je bilo važno iznijeti sve ove informacije.

"Ne mislim da je ikome u ovoj državi potrebna priča o ratu, vrijeme ne možemo vratiti, ali kad ministar odbrane Hrvatske dođe u BiH i naruga se svima nama govoreći da je bio na 'mostarskom ratištu' u vrijeme dok je trajao UZP mislim da je potrebno napisati istinu", naveo je Mahinić.