Da je Milica Đurđević Stamenkovski Vučićevo rješenje za stolicu na Andrićevom vencu poslije 2027. godine smatra politikolog Cvijetin Milivojević.

Ta procjena djeluje ozbiljno zasnovana, onako kako bi se to moglo i očekivati da bi razmišljali u najbližoj Vučićevoj okolini, piše beogradski list Danas.

Djeluje da bi tom uskom krugu medijskih, obavještajnih i privrednih moćnika, Milica predsjednica Srbije, bila odgovarajuće rješenje.

Nalik tome kakvo je Željka Cvijanović rješenje za Milorada Dodika u Banja Luci.

Vučić, po toj logici, napušta obrazac koji ga je služio od 2017, a to je da on bude muški i tradicionalni predsjednik u savezu sa ženom gej premijerkom (Anom Brnabić).

Priprema Milicu za predsjednicu, dalje po toj logici, bez da se izlaže rizičnoj promjeni Ustava, kojom bi se uvelo posredno biranje predsjednika karticom poslanika u Skupštini, a ne glasačkim listićem građana.

Dobija drugu „mladu vladavinu“. Umjesto da bode oči to što će 2027. navršiti 15 godina vlasti, vidjeće se nova mlada predsjednica, uz koju Vučić ide kao preporođeni premijer.

Naslanjat će se i na evropske trendove (Giorgia Meloni u Italiji i slično). Vučić zna se, trendove pomno prati, ne bi li ih blagovremeno presreo.

Uvjerljiva jeste ta logika, ali ima i mana. Glavna je da Milicu nije izabrao Vučić, kako Cvjetin kaže, već se ona izabrala sama.

Još od kako je Izabela Kisić snimila film „Žene na desnici“, nije se pojavila ijedna desničarka koja bi se nametnula javnosti kao Milica. (Jedino je omiljenija Sanda Rašković Ivić, ali Sanda se iz ličnih razloga povukla.)

Možda nije teško srušiti Miličinu omiljenost, valja samo potegnuti neki luksuzni detalj iz njenog privatnog života, prikazati tjelohranitelje iz stranke Zavetnici, dadilje za njene mališane…

Ali ostaje činjenica da je to izbor bez izbora, i da sem Milice, drugih kandidatkinja na desnici uopšte i nema. A to je već dovoljno da probudi sumnju u nekom ko je Vučićeve psihe i shvatanja pojma političkog.

Shvatanja da su se izbori promijenili svuda u sijvetu, pa i u Srbiji, da su postali upitni, i da od njihove izvjesnosti ovdje kod nas jedino čvrsto stoji izveštaj OEBS-a o „nepravilnostima“.

Pa ipak, gvozdeno je pravilo da neposredno izabrani predsjednik smije da se pozove na jači legitimitet, nego posredno birani premijer u Skupštini.

A tu je i snaga kulturnog nesvjesnog, kako piše Marija Mandić, srpski jezik je prirodno rodno osjetljiv, bez da mu je to iko propisivao.

Politički iz toga proizilazi da bi pred jednom Milicom u Srbiji postavljenoj na rudniku litijuma, neki komandant neke jedinice lako mogao da klekne, pošto je prethodno uhapsio premijera. Kao pred kneginjom.