Preminula je Snježana Mulić-Softić, urednica i novinarka Al Jazeere Balkans. Da je izgubila borbu sa teškom bolešću potvrdila je porodica.

Novinarka, urednica, književnica, dokumentaristica… Sve je to u svojoj karijeri bila Snježana Mulić-Softić. To će i ostati, jer novine u kojima je pisala i portali na kojima je objavljivala tekstove ostavljaju dubok trag, svjedoče o prepoznatljivom stilu pisanja, atraktivno ispričanoj priči, davanju glasa onima koje se baš često i ne čuje tako jasno i glasno.

Rođena u Sarajevu, Snježana je u svom gradu završila osnovno, srednje i visoko obrazovanje, a već u 1980-im, kad je Sarajevo proživljavalo najsvjetlije trenutke svoga postojanja, postaje novinarka. Iako je počela u zlatnim vremenima grada, novinarstvo kojem se posvetila nije se bavilo nimalo naivnim pričama jer se približavalo ratno zlo. U svom gradu ostaje i tokom opsade, u najtežim danima, ne odustajući ni tada od novinarskog poziva i pisane riječi, jer istina se o opkoljenom Sarajevu morala čuti.

Tokom karijere bila je novinarka i urednica magazina BH Dani i Slobodna Bosna, radila je na Televiziji Hayat, a posljednjih 12 godina kao novinarka i urednica na portalu Al Jazeere Balkans. Kolumne je objavljivala i u više domaćih i stranih medija.

Iskustvo stečeno na stranicama brojnih medija, znala je vješto upotrijebiti i na polju književnosti. Autorica je nagrađene zbirke priča Sanduk po mjeri i romana Povratak. Njene priče uvrštene su u nekoliko antologija bosanskohercegovačke proze. Bila je članica PEN centra BiH.

Dobitnica je Novinarske nagrade „Srđan Aleksić“, koja se dodjeljuje za profesionalno i kontinuirano izvještavanje o marginaliziranim i ranjivim grupama u bosanskohercegovačkom društvu te razvoj društveno-odgovornog novinarstva. Nagrađena je i za najbolju priču o Srebrenici, dobila je i druge nagrade, bila je i društveno angažirana, a Društvo za ugrožene narode je 2006. godine nominiralo za Nobelovu nagradu za mir, u okviru projekta „1000 Peace Women“.

U obrazloženju nominacije, Društvo je, između ostalog, napisalo da je bila prva novinarka iz Bosne i Hercegovine koja je, na početku 1996. godine, ušla u zapadni dio Mostara, koji je kontroliralo Hrvatsko vijeće obrane, i tamo napravila reportažu iz tog dijela grada. Osim toga, bila je i prva novinarka iz Sarajeva koja je ušla u Srebrenicu nakon rata i razgovarala sa tamošnjim stanovništvom, koje je tu doselilo iz prigradskih sarajevskih naselja nakon reintegracije glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Autorica je dva dokumentarna filma: Pismo preporučeno srcem je dokumentarni film o životu za vrijeme opsade u sarajevskoj općini Novi Grad (film ima i francusku verziju i prikazan je u Francuskoj), dok dokumentarno-igrani film Jetimi govori o djeci iz miješanog braka tokom opsade Sarajeva.

Al Jazeera Balkans ostala je bez novinarke kojoj nije bio problem napraviti tekst prebirući po sjećanjima, pronaći sagovornike i interpretirati njihove probleme te ponuditi rješenja, boriti se za malog čovjeka i poštivanje svih njegovih prava, ali i otputovati u bilo koji kutak bivše zajedničke države i donijeti toplu ljudsku priču, pravu novinarsku reportažu kakve su danas rijetke – za primjer drugima. Iskustvo koje je godinama stjecala, uspješno je, kao urednica, primjenjivala pripremajući, uređujući i objavljujući tekstove mlađih kolega, istovremeno ih podučavajući tajnama novinarskog poziva i svemu onom što ne piše u udžbenicima, čineći boljim njihove tekstove i stvarajući sadržaj koji će biti ono što medijska kuća u kojoj je do posljednjeg dana života radila i jeste – glas onih koji ga nemaju.