Piše: Đuro KOZAR (Oslobođenje)

Od 9. do 11. srpnja u Washingtonu je održan samit NATO-a, na najvišoj razini, na kojem su se sudionici podsjetili na 4. travanj 1949. kada je 12 država s obje strane Atlantskog oceana potpisalo Sjevernoatlantski ugovor, uspostavivši savez kojim su se obvezale na međusobnu obranu u slučaju vojne agresije na bilo koju državu članicu. Tako je stvoren NATO koji je sada na mnogo načina jači: od početka ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine NATO je dobio dvije nove članice (Finsku i Švedsku) i sada ih ima ukupno 32. Istovremeno, istočne i centralnoevropske članice Alijanse, poput baltičkih država, Poljske i Češke Republike, povećale su svoju podršku Ukrajini i Alijansi kao instituciji. Na samitu je odgovoreno i na pitanje da li je Amerika, zbog starosti predsjednika Joea Bidena, spremna da bude na čelu NATO-a? Jer, Biden je prethodno i sam priznao da je svjestan rastuće zabrinutosti u vezi s njegovim sve češćim i primjetnijim mentalnim “gubljenjima” posljednjih mjeseci. Uvodni govor na samitu bio je kritičan korak u uvjeravanju stranih čelnika da je dorastao zadatku vođenja najvećeg vojnog saveza. Doduše, Bidenu je u čitanju govora pomogao teleprompter, ali time se koriste i mlađi od njega.

Unatoč svemu NATO je, ipak, krhak, jer se odluke donose konsenzusom, a politička previranja u zemljama članicama donose neizvjesnost, kad se zna da je u sedam država EU na vlasti krajnja desnica. Jačanje ekstremne desnice vjerojatno je odgovor na proces globalizacije koji smanjuje važnost nacionalnih država. Dio građana stječe dojam da se njihova politička volja ne poštuje, da njihov “glas ne vrijedi”, a da političari ispunjavaju volju korporacija, tzv. duboke države, a ne onih koji su ih izabrali. S aspekta NATO-a izuzetno je bitno i koliko članice izdvajaju za obranu, na što je prije upozoravao Donald Trump, kad je bio predsjednik SAD-a, prijeteći da Amerika neće pomoći u obrani državi koja ne izdvaja 2 posto iz BDP-a za svoju vojsku. Hoće li Trump, ako obnovi predsjednički mandat, opet imati negativan odnos prema NATO-u, to tek treba vidjeti, ali bez obzira na to broj zemalja članica koje ispunjavaju ovu obvezu u međuvremenu je porastao na 23, a očekuje se da će još nekoliko njih dostići taj postotak.

Prošle godine na samitu NATO-a u litvanskom Vilniusu usvojeno je nekoliko regionalnih obrambenih planova kako bi se obranio “svaki pedalj teritorija NATO-a”. Provjerava se da li ti planovi zaista funkcioniraju, pri čemu je najvažnije da li su kapaciteti i logistika spremni. NATO u Europi ima 500.000 vojnika u visokoj pripravnosti i provodi vježbe u razmjeri koja nije viđena od hladnog rata. Međutim, jedan dobro pozicionirani zvaničnik NATO-a priznao je da su planovi “funkcionalni”, ali je oprezno dodao: “Recimo da NATO bude napadnut danas, pitanje je kako bi oni funkcionirali jer još nedostaju dijelovi slagalice”. Primijećeno je da u istočnom dijelu Alijanse nema dovoljno protivzračne obrane, kao i da je bloku takođe potrebno više raketa dugog dometa i tenkova i da treba da se popravi na logističkoj strani. Neke europske države su znatan dio svojih arsenala poslale Ukrajini da bi se bolje suprotstavila ruskom agresoru, pa su tako osiromašile svoje zalihe koje sada treba popuniti.

Razumljivo, znatan dio rasprave na samitu u Washingtonu bio je posvećen pomoći Ukrajini kojoj su do sada poslane milijarde dolara uz zaključak da je braniteljima potrebno dodatno protivzračno naoružanje i obuka po određenim specijalnostima. Američki predsjednik Joe Biden je na samitu rekao da Vladimir Putin ne želi ništa manje od “potpunog potčinjavanja Ukrajine i da zbriše Ukrajinu sa mape, a ja mu poručujem da ga NATO može i hoće zaustaviti”. Inače, Ukrajina je jasno iznijela svoje ciljeve koji uključuju oslobađanje čitavog teritorija unutar međunarodno priznatih granica; povratak ratnih zarobljenika, prognanih građana i otete djece; postizanje pravde kroz procesuiranje ratnih zločina i obeštećenje; te uspostavljanje dugoročnih sigurnosnih aranžmana. Problem je u tome što Kijev i njegovi partneri još nisu na istoj strani u pogledu načina na koji bi se to moglo postići, a zapravo, još nitko, čini se, nije osmislio teoriju koja bi odgovorila na pitanje kako će Kijev pobijediti. Na Zapadu mnogi misle da bi Ukrajincima dosta pomogao američki protivzračni sistem MIM-104 Patriot koji se sastoji od raketa s automatskim navođenjem, funkcionira uz pomoć radara, a može poslužiti za obranu od zrakoplova, krstarećih i balističkih raketa. Imaju li Rusi odgovor na patriote?