Profesor na odsjeku Književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu Nenad Veličković u junu mjesecu ove godine objavio je dvije knjige, „Karakazandžiluk” u podnaslovu Srpski nacionalizam u akademskoj književnoj kritici o djelima pisaca iz Bosne i Hercegovine, i drugu “Čari prepričavanja” (Književnost i kurikulum). U septembru mjesecu bit će premijerno izvedena dramska predstava po njegovom romanu “Konačari”

Veličković u intervjuu za “Slobodnu Bosnu” govori o knjizi koji je objavila Izdavačka kuća Dram radosti iz Travnika. Riječ je o člancima koji su sabrani u knjizi “Karakazandžiluk”, a koji su nastajali tokom posljednjih 20 godina pod okolnostima koje je, kako kaže sam autor, opisao u knjizi “Akademsko šarlatanstvo”. Svi članci se odnose direktno ili posredno na književna djela autora rođenih u vučurnom karakazanu, kako BiH ponekad vole da nazovu baštovani srpske književne baštine.

Beograd BiH vidi kao mračni karakazan i tamni vilajet, gledajući je kroz aristokratski monokl književne nauke i kritike...

Ne cijeli Beograd naravno, samo dio koji se pominje u knjizi.

Metafora Kazana vezuje se za život i djelo Ive Andrića… Upozoravate da je kritika prepuštena pojedincima izvan nacionalne akademske zajednice, ‘izdajničkoj margini’ – kako se nosite s pritiscima kojima ste izloženi kao dio tih pojedinaca?

Kad su ti pritisci besmisleni ili nisu dobri argumentovani, uglavnom ih ignorišem. A kad su suvisli i smisleni nastojim na njih odgovoriti, uglavnom, pišući. Ako dolaze u formi kritike a ne napada mogu poslužiti kao motivacija da otvorenu temu ozbiljnije istražim. Pišući odgovor, ulazeći u raspravu sa drugom stranom, ne samo da imam priliku učiti nego i jasnije formulisati i iskazati svoj stav, ili izložiti saznanje do kojih sam u vezi s tim došao.

Prve dvije recenzije na Vašu knjigu „Konačari“ (1995.) su negativne, izdavač Zid je njeno objavljivanje odgodio. Izdvojili ste zanimljivosti iz tih kritika u kome se navodi da je roman angažiran nacionalistički. „Šteta što je svoj neosporni i veliki talenat jeftino i nisko prodao i stavio u službu mržnje (prema Bošnjacima) koja mada skrivena viri iz svake stranice njegovog romana“, samo je jedna rečenica iz tih recenzije.

Govorite o članku Srbi, rat i Sarajevo?

Da. Kako ste prihvatili ove kritike tada i evo danas 30 godina kasnije kada ova knjiga doživljava pozorišnu formu? (12. septembra bit će premijerno izvedena dramska predstava „Konačari“ u Narodnom pozorištu u Sarajevu).

To je još uvijek bio rat. Iznenadile su me te recenzije zato što nisu bile tačne. To što se u njima tvrdi tad mi se činilo površno i nepravedno. Nisam imao potrebu, ni razloga da tada reagujem. Bilo mi je žao što je zbog njih izlazak romana zapeo. Praktično je trebalo da prođe pola godine da drugi recezenti napišu drugačije ocjene i da knjiga bude odštampana. Knjiga je promovirana, čini mi se, u Kamernom teatru 55. Kasnije sam na to zaboravio, nije bilo više važno, knjiga je počela svoj život bez mene.

Obojica koristimo djecu kao naratore

Tek kad sam u okviru nastave susreo s Kecmanovićevim romanom „Top je bio vreo“, palo mi je napamet da taj tekst uporedim sa „Konačarima“, jer sam našao da su na više načina slični. Krenuo sam od toga da obojica koristimo djecu kao naratore. Zanimljivo mi je bilo zbog čega to radimo. Čitajući njegov roman i prateći kako manipuliše čitalačkom pažnjom, shvatio sam da sam i ja radio isto. Bilo mi je zanimljivo otkriti naše motive? Tada sam se sjetio prvih recenzija "Konačara". Ponovo sam ih pročitao, da vidim ima li u njima nešto korisno i upotrebljivo za tu novu perspektivu. Našao sam da ima, i to mi je pomoglo da razumijem zbog čega su te recenzije takve bile. U međuvremenu je jedan moj bivši profesor objavio u nekom zborniku radova članak o „Konačarima“ u kojoj je dao istu vrstu primjedbi, kao i ove prve dvije, ali sada je roman neprijateljski prema Srbima. To mi je bilo zanimljivo – kako ljudi koji se razumiju u književnost, koji su neosporno ostavili dubok i važan trag u našoj kulturi, od kojih se može mnogo naučiti, kako su oni taj roman pročitali na takav način i kako je moguće da za istu stvar iznose suprotne tvrdnje. Odgovor je da svi mi, pa tako i i oni i ja, imamo svoje svjetonazore i živimo i nekim ideologijama koje su se, različite, susrele nad "Konačarima".

"Konačari" su, da tako kažem, branili neka moja uvjerenja, koja sam opisao u članku "Srbi, rat i Sarajevo". Ta uvjerenja mojim recezenticama, recezentima i krtičarima nisu odgovarala, što mogu i razumjeti i prihvatiti. Problem je što su u svojim književnim recenzijama više kritikovali moja uvjerenja, nego kvalitet romana i njegovu vrijednost u kontekstu u kojem se pojavio. Članak u knjizi "Srbi, rat i Sarajevo" zanimljiv je jer nije čest slučaj da pisac sam sebe tumači i kritikuje i sam sebi pronalazi slaba mjesta u onome šta je napisao. Imaju „Konačari“ slabih mjesta. Sada razumijem zašto su te kritike tada bila takve. Važne su i zanimljive u tom kontekstu odnosa književnosti i ideologije pisanja kritike u tom ambijentu.

Nenad Veličković (Foto: Slobodna Bosna/Samir Saletović)

U analizi romana „Top je bio vreo“ Vladimira Kecmanović – vanknjiževna polemika o ulozi i odgovornosti Srba u ratu… pominjete kako Kecmanovića Jergović opominje da bi ga nacionalizam mogao spriječiti da bude veliki pisac. Tom prilikom postavljate pitanje zašto nacionalistički roman može biti velik, a nacionalistički pisac ne može?

To bi, ako ste citirali tačno, vjerovatno bilo pitanje za Jergovića. Koncept velik pisac ili velika književnost je dosta klizav. Zgodan za neobaveznu raspravu. Ali nije koristan u kritici koja nastoji tačnim argumentima ocijeniti vrijednost nekog djela, reći šta ono novo donosi čitaocu, šta donosi novo u književnosti u kojoj se pojavilo, na koji način se odnosi prema stvarnosti i prema temi kojom se bavi. Meni su to zanimljivija pitanja. Nacionalizam je jedan sužen pogled na svijet, sužen iz pragmatičnosti. Da bi on opstao i da bi ljudi u njemu funkcionisali, i da bi opravdao svoju pragmatičnost on mora redukovati stvarnost. U pravilu se prikazuje iz nekog skraćenog ugla. Obično preskače neke bitne stvari, proste činjenice komplikuje tendencioznim interpretacijama. Zato ne vidim da može postojati velik doprinos nacionalizma u nauci o književnosti. Ali evo vidimo da postoji i da je presudno važan gdje god nacionalizam određuje granice nauke. Ako je pisac nacionalista, ako su kritičari nacionalisti, ako je fakultet nacionalistički, ako su profesori na njemu nacionalisti, ako svi žive od te priče i tog svjetonazora, normalno je da će učiniti i sebe i svoje teme važnim. Ali čim se malo izađe iz toga, vidi se da to nije ni ozbiljno ni važno kao što se čini.

U članku "Lažnesenje" bavite se romanom „Vaznesenje“ Vojislava Lubarde koji je 1990. dobio NIN-ovu nagradu za roman godine. „Bosna prikazana kao mračni karakazan, gorovita vučurna zemlja, andrićko-selimovićevska sinteza“ izdvojili ste iz kritika najčešće stereotipe o Bosni…Ukazujete, između ostaloga, na glagol "šiknuti" koji Lubarda ponavlja u različitim sintagmama, te da tu nema stilske raskoši, ali i da je poređenje Lubarde sa Selimovićem i Andrićem puno nepreciznosti… Kako objašnjavate da niko od tzv. bošnjačkih patriotskih kritičara nije našao za shodno za sve ove godine ništa sporno u tom, kako ste pokazali rasističkom pamfletu ovjenčanom laskavom nagradom. Tim kritičarima ste Vi bili sporniji/sumnjiviji od Lubarde?

Da bi se scena uzburkala, zgodno je neprijatelja naći na svom terenu

Većina ih to nije čitala. Ili ako su pročitali nisu se možda osjećali na svom terenu. To bi mogao biti jedan razlog. Drugi je što su ti kritičari također dio nacionalističke akademske scene o kojoj sam govorio. Nacionalizam ne preživljava bez neprijatelja, mora ih stalno izmišljati, proizvoditi, oživljavati, držati ih u javnom prostoru stalno potencijalno opasnim. Povremeno, da bi se scena uzburkala, zgodno je neprijatelja naći u svojoj blizini, na svom terenu. Kad je neko tu među nama, onda je poziv na uzbunu, ljudi onda napadaju, vrijeđaju, prijete, a sve pod izgovorom da se brane. Imaju dobar osjećaj da rade nešto ispravno. Ja sam takvih iskustava imao malo, dva ili tri te vrste, da su me u glavnom gradu Bosne i Hercegovine gdje živim predstavili ili označili kao bošnjačkog neprijatelja. Dok traje, naravno nije ugodno. Nije ni lako. Ali srećom ne traje dugo, jer je ipak privremena izmišljotina, a kad prođe, može poslužiti kao plodotvorno iskustvo. Na pitanje zašto su bošnjački patriotski kritičari izabrali to što su izabrali, odgovor sam pokušao dati u knjizi koja je u Sarajevu prošla prilično nezapaženo, iako znam da se čitala, „Akademsko šarlatanstvo“. Ona govori o toj akademskoj sceni i njenoj neodgovornosti prema zajednici koja plaća njen rad.

U poglavlju „U žmiru božijem“ bavite se člankom „Slika drugog u kosovskoj priči Miroslava Toholja“ kojeg su recenzenti beogradskog časopisa „Književna kritika“ odbili objaviti. Problematizira se upotreba književnosti u ideološke svrhe… Kažete da je recezent pogrešno shvatio članak, te da je autorica u djelo i biografiju Grigorija Božovića upućena mnogo bolje od njega, kao i od Toholja…Obje recenzije su ideološke. Vi ovdje ukazujete na problem u kome otvoreno i bez ustručavanja kažete da su recezenti nedorasli znanjem teksta koji ocjenjuju? Kako je to moguće da se neko bavi materijom koju ne razumije?

Moguće je i zato što ljudi na mjesta na kojima se odlučuje ne dolaze samo zahvaljujući znanju, nego mnogo češće zahvaljući poznanstvima ili spremnosti da učestvuju u nekoj vrsti trgovine uticajem. Akademske pozicije čovjeku daju nekakvu moć, nekad imaju veze sa novcem, a nekad s napredovanjima, putovanjima, izdavaštvom, žiriranjem, kadroviranjem... Ze neke je to povezano s prestižem, da budu viđeni i prisutni, da uživaju u nekim društvenim počastima. To je mnogima satisfakcija za nikakav naučni učinak.

U članku "U žmiru božijem" govorim o tzv. slijepim recenzijama, pojavi kojoj se čudim, i čudit ću se vjerovatno do kraja života, jer mi je apsolutno nejasno zašto je anonimnost uopšte potrebna u nauci među ljudima koji bi po definiciji trebali biti otvoreni za kritiku i spremni da brane svoje stavove do kojih su valjda došli na jedan racionalan i argumentovan način. Zbog čega je uopšte potrebno da se imena kriju i da se ne zna ko koga kritikuje? Kad se recezenti umiješaju i uslovljavaju autora da koriguje neke stvari u tekstu, a to nema veze sa materijalnim, činjeničnim greškama, ko je onda autor teksta? Zahvaljujući tim anonimnim i slijepim recenzijama izgubili smo časopise koji imaju odgovorne i kompetentne urednike. Anonimne receznije podržavaju depersonalizaciju cijelog tog posla. Čim nemate imena, žive ljude koji javno brane to što rade onda, naravno, da posegnete za brojkama, nekakvim kvartilama, bodovima kojima ocjenjujete nečiji naučni doprinos, onda vam neki vebometriks postane faktor u životu.

Šarlatanstvo u akademskom prostoru

Univerzitet na kojem radim nezaustavljivo hrli na tu stranu koju Liessmann kritikuje u knjizi "Teorija neobrazovanosti". Ide se za tim da se stvari mjere na način koji je, najblaže rečeno, upitan, vrlo često problematičan i koji pomaže da šarlatanstvo osvoji sav akademski prostor.

U članku „Protojerejična priča“ – ukazujete da se rasprava o svrsi akademskog čitanja književnosti rijetko pokreće, ili se odbaci kao davno završena. Analiza dva teksta tematiziraju pripovjetke Branka Ćopića. Tekst „Biblijski aspekti Božijih ljudi u pripovetkama B. Ćopića“, autorica konstatuje: “Ćopićeve priče su prava poezija, muzika jednog djetinjstva, sjećanje čiste duše koja stvara davno izgubljen svijet.” Vi kažete da je stil ovog zaključka impresionistički, a netačan jer nisu „sve, ni mnoge Ćopićeve priče muzika i sećanje čiste duše“. Gdje je danas kompetentni čitalac?

Sve ih je manje. Ne znam gdje se oni obrazuju i školuju. Neki to postaju u porodicama u kojima se čita, koje imaju biblioteke, a neki u školi, ako imaju sreću pa im je nastavnik izuzetak, osoba dovoljno hrabra da radi uprkos nastavnom planu i programu. Ne vjerujem da se takvi nastavnici obrazuju na fakultetima danas, jer se na nastavnim smjerovima izbjegava baviti savremenom književnošću, izbjegava se iznova čitati kanonizovane kritičare, kritike i književna djela. Istovremeno se tu mnoga loša književna djela predstavljaju kao dobra, loše se knjige uvode u kanon zbog njihove nacionalne upotrebljivosti. Kompetentnih čitalaca ima sve manje, i zato što se knjige sve manje čitaju. Knjiga danas ima dosta ozbiljnu konkurenciju u novim medijima, tehničkim izumima (mobiteli, tableti, pristup internetu koji je sve lakši, a internet sve brži). Veliki broj TV kanala od malih nogu dječiju pažnju usmjerava na sliku, a brzi kadar formatira njihovu pažnju. Teško je očekivati da će neko odrastao uz tu vrstu mogućnosti i poticaja imati sposobnost da se veže za knjigu od petsto/šesto ili hiljadu stranica. O tome uglavnom pišem u drugoj knjizi koju ste na početku spomenuli, "Čari prepričavanja Književnost i kurikulum".

#Svezame, otvori se 

Pokušavam radeći sa studentima na fakultetu, ohrabrujem ih da sami preuzmu odgovornost ili barem dio za to što čitaju i kako čitaju. Podsjećam studente da je ta odgovornost na fakultetu možda mala, ali da će porasti onog trenutka kad dođu u učionice i postanu odgovorni za to kako će cijele generacije djece u budućnosti čitati i imati odnos prema knjigama i književnosti. Drugi je način preko rada u Školegijumu gdje sam urednik. Nedavno smo pokrenuli, apsolutno sam uvjeren, vrlo korisnu i originalnu platformu koja se zove Svezame, otvori se u kojoj nudimo razrađen koncept jedne drugačije, nove nastave književnosti u kojoj bi nastavnici imali mnogo veću slobodu i u biranju sadržaja, a istovremeno imaju mnogo veću odgovornost za ciljeve i ishode kojim tim radom postižu.

'Zatočnik' u bašti sljezove boje“ je naslov teksta u „Karakazandžiluku“ gdje između ostalog upućujete i na članak ‘Stava’ u kome se aktualizira odnos akademske zajednice prema Ćopiću koji je navodno učestvovao u četničkom masakru Bošnjaka u selu Veliki Dubovik.

Upućujem na tekst Ružice Marjanović objavljen u Školegijumu, koja odlično apsolvira tu temu u kontekstu revizionizma o drugom svjetkom ratu.

„Bašta sljezove boje” jedno je od posljednjih Ćopićevih djela koje se zadržalo u školskoj lektiri nakon primjene ideološke paradigme u obrazovanju. U analizama tekstova o „Bašti sljezove boje“ ("Projekat Ćopić") kažete da se pristupa površno, da autori djetinjstvo stavljaju u prvi plan… Zanemaren je drugi ciklus u zbirci; I sami se u jednom momentu pitate čemu studij književnosti i kako je u tom polju apsolutne slobode uopšte moguće ocjenjivati studente?

Da, jer se u program uzimaju književna djela ne da bi se bavilo njima, nego da bi se tim djelima ilustrovao neki stav kritičara ili profesora, ili neka teza od važnosti i koristi za vladajući nacionalizam. To je zloupotreba književnosti, i primjer naučne i profesorske neodgovornosti. To se na neki čudan način pravom na slobodu čitanja, tvrdnjom da su sva čitanja ili tumačenja jednako vrijedna. To profesora oslobađa obaveze da svoja tumačenja dokaže na činjenicama iz teksta. Ali to bi onda trebalo osloboditi i studente, pa ih se onda ne može ni ocijeniti po tome koliko su dobro i jesu li uopšte razumjeli pročitano, nego jesu li upamtili neke irelevantne podatake. Ne mislim da je to dobro, ali pošto šarlatanstvo koristi fakultet ne da bi otkrivalo nešto važno ili novo u građi kojom se bavi, nego da bi tu građu upotrijebila za ideologiju kojoj služi, to je tako. Ta vrsta slobode, nepreciznosti i neodgovornosti, prebacivanja na subjektivnost i uopštavanje iz ličnog iskustva, pravo da svako može reći šta misli bez obzira što o tome o čemu govori ništa ne zna, ustvari je samo izgovor i način da se ciljevi nacionalizma u obrazovanju ostvare.

Foto: Slobodna Bosna

U tekstu „Kolac djelo krasi“ (Srpski diskurs o Andriću) spominjete polemiku povodom knjige "Bitka za prošlost: Bošnjački nacionalizam i delo Ive Andrića" između autora Milutinovića s jedne strane, i Envera Kazaza i Davora Beganovića s druge. Postoji li naporedo s bošnjačkim i srpski diskurs o Andriću? Kažete da Kazaz bez valjanog dokaza tvrdi da postoji, a Zoran Militinović da ne postoji. Šta kaže Veličković?

Odgovor na knjigu „Fantom u biblioteci“

Da postoji. Tekst „Kolac djelo krasi“ je naslov koji sam naknadno promijenio. U njemu nalazim primjere u kojem poznati i renomirani srpski kritičari čitaju književnost autora iz BiH, Andrića prije svega, u tom tekstu, na način koji je šlampav, proizvoljan, nekonzistentan, neodgovoran prema tekstu. Uzimaju Andrićev tekst i iz njega ono što im je korisno ili zanimljivo, pa iz toga izvlače tumačenje teksta i Andrića koje, ustvari, podržava one vrijednosti ili stavove ili poglede na stvarnost koje ima srpski nacionalizam. Tvrdim da toga ima u srpskoj akademskoj kritici. Ne tvrdim da su u svemu isti kao bošnjački, ne mogu ni biti, jer su im operativni ciljevi različiti. U tom članku slijedi i jedan koji je odgovor na knjigu Zorana Milutinovića „Fantom u biblioteci“ u izdanju Geopoetike iz Beograda. U toj knjizi, Milutinović pobija sve do jednog moje argumente i dalje nastoji da dokaže da tzv. srpskog diskursa o Andriću nema. U članku „Demonstracija kile“ pokazao sam šta s tim njegovim dokazivanjem nije uredu.

Govoreći o samoj knjizi, rekli ste da nastava književnosti i na fakultetima koristi tome da podupre i da ojača nacionalizam. Nakon svega, kome je knjiga „Karakazandžiluk“ namijenjena - onoj drugoj vrsti čitalaca? (Jesu li to profesori, pisci, ali i studenti književnosti?)

Prije svega studenti. Nadam se da njima ta tema može biti važna, a možda im i metodologija bude korisna, jer zagovara tačno i odgovorno čitanje. Književnost i dan danas može oblikovati stavove u javnom prostoru. Ali sam siguran da će je čitati i svi koje zanima tema Bosne, odnosa nacionalizma i književnosti, standarda književne kritike... Utisci prvih čitalaca su ohrabrujući.

„Čari prepričavanja“ 

Knjiga „Čari prepričavanja“ (književnost i kurikulum) je bitno drugačija. Ona je polemična, sarkastična, fokusirana je na problemtične stvari u književnosti, na greške, na loša čitanja. Ona je svijetlija i po koricama. U njoj prepričavam knjige koje volim, priče i tekstove koji su mi važni. Pokušavam da objasnim zbog čega mislim da su dobri, i zbog čega se takvi tekstovi trebaju čitati u školi, da studenti uče kako da te tekstove pronalaze, prepoznaju. Ne mora se čitati hronološki, može se čitati na osnovu podnaslova, međunaslova, na osnovu šaljivih uputa o tome gdje se šta u knjizi nalazi...

Razgovarala: Sanela GOJAK