Ulizički društveni sloj u Vučićevoj Srbiji je slojevito bogat, i to bukvalno, zahvaljujući nagradama kojima ih idol obasipa. Zajedničko je tom sloju da uzdiže i brani idola, jer to je jedini način da opstane u samom vrhu privilegovanih. Alternativa je dno društvene ljestvice, piše beogradski portal Direktno.rs.

Pitanje kopanja litijuma udarilo je u temelj društva, u privatnu svojinu građana. Od većine ljudi traži se da se žrtvuju da bi izrazitoj manjini bilo dobro. Pritom su se na udaru našli i interesi ljudi koji dobrim dijelom glasaju za stranke na vlasti.

Aleksandar Vučić oko sebe nema nikoga ko nije u svakom smislu beznačajan i ko ne zavisi isključivo od njega. Svoje partijske kolege je upitao: "Zamislite da se sklonim sa liste, koliko bi ljudi za vas glasalo".

Vučić ne podnosi samostalne ličnosti. Zato neubjedljivo i smiješno djeluju priče da je predsjednik Srbije u vezi sa projektom Jadar ostao sam i da ga čeka sukob sa većim dijelom Vlade i pripadnicima stranke.

(FOTO: Shutterstock)

Premijer Srbije Miloš Vučević je gostujući na RTS djelimično ublažio ove nezvanične tvrdnje, rekavši da sukoba nema, ali nije demantovao da se u Vladi čuju različiti stavovi o ovom projektu. On je rekao da o tome treba razgovarati i da ne isključuje nijednu opciju. U međuvremenu, Vladimir Đukanović, poslanik i funkcioner Srpske naredne stranke, rekao je da je spreman da podnese ostavku na mjesto narodnog poslanika i na sve stranačke funkcije ukoliko Vlada Srbije odustane od projekta eksploatacije litijuma.

Javni život u Srbiji odavno se primitizovao. Zaglupljivanje osiromašenog naroda radi punom parom. Građanstvo je, razumije se, već otvoreno za takav vid manipulacije, naročito ako dolazi od predsjednika, koji najviše voli da objasni kako nešto što je očigledno zapravo nije to nego nešto drugo, odnosno nije ni drugo, već nešto treće. To mu služi kao misaona osovina oko koje će zavrtjeti mozak poželjne mase. On je najprije govorio da rudnik u svakom slučaju neće biti otvoren dvije godine, a onda je rekao da ga neće biti dok njemu ne istekne mandat, što znači tri godine. Takođe je rekao da će od ponedjeljka sići u narod da čuje šta ljudi misle.

Vučić je svojim saborcima pokazao da ne treba da imaju nikakav intelektualni nivo ili neke specijalne sposobnosti, dovoljno je samo biti bezlični poslušnik i uspjeh je moguć. Strah koji se uvukao u kosti njegovih saradnika poticao je otud što nikad nisu znali da li su mu dovoljno podilazili. Mogli su da budu i potpuni dunsteri, to ih ne bi diskvalifikovalo, ali nisu smjeli ni da pomisle da imaju sopstveni stav. Obuzeti strahom, odrekli su se svi do jednog kičme, vazda se preispitujući da li su ga svojom pokornošću dovoljno umilostivili. Poniženje je nemoć, emocija koja je prije svega posljedica osjećanja da više nemate kontrolu nad svojim životom. To očigledno važi za pristalice vladajuće stranke.

Ako ne žele da izgube fotelje i petosobne stanove, jedino što smiju i moraju da rade jeste da stoje mirno ispred ili iza njega dok on priča o dobrobitima litijuma. Tu se oslikava "kultura" poniženja članova SNS-a. I kad im neko skrene pažnju, oni to ignorišu, uzvraćaju uvredama. Ali, to ne može da bude ignorisanje, u toj oblasti ignorisanja nema. To je ponižavajući strah koji ih razdire. I nema mjesta za NE. Tako je to kad si Vučićev.