Razgovarala: Tamara Nikčević 

Tokom jednog od najvećih vazdušnih napada od početka ruske agresije na Ukrajinu, Rusija je, ciljajući ukrajinsku energetsku infrastrukturu, početkom sedmice ispalila čak 127 raketa i 109 dronova na tu zemlju. U napadu je poginulo najmanje sedam osoba, dok je veliki dio ukrajinskih gradova ostao bez struje. BBC tvrdi da je Kremlj, pored toga što je namjeravao da uništi ukrajinsku energetsku infrastrukturu, atakovao na moral i volju Ukrajinaca da se odbrane od ruske agresije započete u februaru 2022. godine. 

”Poruka Moskve bila je jednostavna: naše snage mogu pogoditi bilo koju metu kada god to požele”, piše BBC.

SUKOB CIVILIZACIJA

Nakon što je februara 2023. godine stigao u Bakhmut, jedno od najžešćih ratnih žarišta na istoku Ukrajine, nekadašnji predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine, srpski političar Nenad Čanak je, nimalo slučajno, rusku agresiju na tu državu uporedio sa Španskim građanskim ratom (1936-1939).

„Ukrajina je Španski građanski rat 21. vijeka”, rekao je Nenad Čanak.

Sa tom ocjenom saglasan je njegov sin, svršeni student ekonomije Milan Čanak (25), koji već dva mjeseca boravi u Ukrajini. U razgovoru za Slobodnu Bosnu, Milan Čanak kaže da, baš kao što je borba Internacionalnih brigada protiv španskog fašističkog diktatora Francisca Franca predstavljala sukob slobodnog svijeta i fašizma, tako je i ruska agresija na Ukrajinu bitka dvije istorijske koncepcije, dva svijeta, dvije civilizacije. 

”Borba za Ukrajinu borba je za slobodu Evrope. Front je u Ukrajini, ali tu bitku vodi cio civilizovani svijet”, kaže Čanak za Slobodnu Bosnu. 

Prema njegovim riječima, biti na strani napadnutog, a ne agresora test je naše ljudskosti i morala. Baš kao što su mladi Nijemci 1968. godine svoje roditelje pitali gdje su bili i šta su radili u vrijeme Hitlera i nacizma, tako će, kaže, i njegovu generaciju njihova djeca pitati na čijoj strani su bili dok je trajala agresija Rusije na Ukrajinu. Na pitanje - šta će odgovoriti, Milan Čanak nema dilemu.

„Reći ću da sam bio na pravoj strani istorije”.

NA LINIJI FRONTA

Milan Čanak je prvi put stigao u Ukrajinu februara 2023. godine, i to sa svojim ocem Nenadom Čankom. Želja mu je bila da i na taj način podrži ”herojsku borbu Ukrajinaca za opstanak i slobodu”. 

Prije dva mjeseca, opet se našao u Ukrajini. Do Kijeva je stigao preko Rumunije: avionom od Beograda do Bukurešta, a onda dvadeset sati autobusom do glavnog grada Ukrajine.

”Priključio sam se humanitarnoj organizaciji, čije je sjedište u mjestu blizu Kijeva. Njen naziv Vam ne mogu reći iz razumljivih razloga. Pomažemo Ukrajincima čije su životi obilježeni ruskim granatiranjima i divljačkim razaranjem. Uglavnom je riječ o starijim, nemoćnim, bolesnim, ranjenim; onima koji nisu u mogućnosti da dođu do hrane i ljekova. Tu su i majke sa djecom, svi koji nemaju gdje da odu. Pomažemo im koliko možemo”, kaže Čanak.

Svi humanitarni radnici odmah dobiju pancire i šlemove. Neki od njih, uključujući Milana Čanka, često stižu i do same linije fronta. Nedjelju prije napada ukrajinske vojske na Kursk, Čanak se našao svega dva kilometra od ruske granice. 

Na pitanje da li se plaši, odgovara potvrdno.

”Čim pređete granicu Ukrajine, shvatate da ste ugroženi: postajete potencijalna meta. Svi smo toga svjesni i bilo bi neprirodno da se ne bojimo. Da, plašimo se… Na frontu smo. Rat gledamo uživo, ne sa klupe”.

POD RUSKIM BOMBAMA

U glavnom gradu Ukrajine je, kaže, uglavnom mirno. Rusi napadaju noću, dronovima. Uoči ruskog napada, građanima se, zahvaljujući specijalnoj aplikaciji, na telefonima aktivira alarm za uzbunu. Međutim, na to se danas, kaže, malo ko obazire.

”Ukrajinci kao da su se navikli na rat, oguglali su. Ignorišu, ponašaju se kao da je stanje redovno. Začuđeno vas pogledaju ako ih pitate gdje je bunker, u koje gotovo da i ne silaze.  Kada su Rusi pogodili bolnicu u kojoj su se liječila djeca oboljela od kancera, e, tada su, čim su krenule eksplozije, na kratko sišli u podrume i bunkere. Život naizgled funkcioniše”, priča Čanak i dodaje da u drugim ukrajinskim gradovima to nije slučaj.

”U Chasiv Yaru, na primjer, ljudi mjesecima ne izlaze iz podruma i bunkera. Zgrade i kuće u kojima su stanovali srušene su u bombardovanjima i uličnim borbama koje se neprekidno vode… Te su slike potresne”.

U svakom ukrajinskom gradu je na snazi policijski čas, ali u različito vrijeme. U Kijevu počinje u ponoć; u Karkivu (Harkiv) u 22 sata, jer je bliži granici sa Rusijom: svega 70 kilometara od Belgoroda.  

Uprkos prividnoj normalnosti, život u Kijevu definiše ruska agresija.

”Ne znam nikoga u Ukrajini, u Kijevu kome neko blizak ili nije poginuo ili ko ne poznaje nekog rođaka ili prijatelja poginulog. Pobijeno je mnogo ljudi, iako obje strane i dalje odbijaju da saopšte tačne podatke. U centru Kijeva, na Majdanu, postoji veliki travnjak na kojem porodice poginulih mogu da ubodu ukrajinsku zastavicu za svakog stradalog ukrajinskog vojnika i patriotu. Tu se trava odavno ne vidi: prekrivena je zastavama”, kaže Čanak.

RUSKA VOJNA DOKTRINA

Agresija Rusije na Ukrajinu, koju su obilježila i divljačka razaranja ukrajinskih gradova, masakri i zločini ruske vojske nad civilima, veoma je, kaže Čanak, uticala na odnos Ukrajinaca prema Rusima. 

”Još se pamti Holodomor iz 1932/33. godine. Ukrajinci kažu da su od svojih baba i djedova, od očeva i majki slušali svjedočenja o masovnom umiranju od gladi ukrajinskih seljaka, kojima je Staljin otimao imanja i žito kako bi Moskva preživjela. Gradio je velelepne spomenike sebi i svojoj vlasti, ne hajući mnogo za to što nekoliko miliona Ukrajinaca doslovno umire od gladi. Taj zločin se ne zaboravlja. Baš kao što se neće zaboraviti zlo koje Rusija danas nanosi Ukrajini. Ne vjerujem da će se te rane zacijeliti, da će mržnja prestati”. 

Ukrajina je i ovog 24. avgusta proslavila Dan obnove nezavisnosti, koji se obilježava od 1991. Treću godinu zarednom, Ukrajinci ovaj praznik slave u ratnim uslovima. 

”Nekoliko dana uoči proslave, mogao se osjetiti strah od toga da Rusi ne ”pokvare zabavu” i ne krenu da bombarduju. Možda baš zato nije bilo većih okupljanja i proslava, ali ste tog dana na ulicama mogli da vidite građane u svečanim ukrajinskim narodnim košuljama i sa zastavama na reverima ili u ruci. Valjda su i na taj način željeli da pokažu prkos i otpor ruskoj agresiji. Niko Ukrajinu nije ujedinio kao Vladimir Putin”.

Svjetski mediji javljaju da je ukrajinska ofanziva u Kursku nastavljena. Ukrajinski vojni zvaničnici tvrde da ukrajinske trupe kontrolišu 1294 kvadratna kilometra ruske teritorije i stotinu naselja. Takođe, zarobili su 594 ruska vojnika. Kreću na Belgorod.

”Od Drugog svjetskog rata, ovo je prvi put da je strana vojska uđe na teritoriju Rusije. Gdje će, siguran sam, ovaj rat i završiti”, kaže Milan Čanak i podsjeća na rusku vojnu doktrinu: ako strana vojska uđe na teritoriju Rusije, može biti aktivirano i nuklearno oružje. 

Predsjednik Rusije Vladimir Putin, baš kao i nekadašnji šef ruske države Dmitrij Medvedev, više puta su, pozivajući se na vojnu doktrinu svoje zemlje i prijeteći svijetu, najavljivali upotrebu nuklearnog oružja. Čanak tvrdi da su humanitarci, čim su stupili na teritoriju Ukrajine, uz pancire i šlemove, dobili tablete joda.

”Ukoliko bi zaista došlo do nuklearnog napada, rečeno nam je da popijemo nekoliko tableta joda i da gledamo gdje se sklonimo. Postoji potencijalna opasnost, svi smo toga svjesni, ali da sad neko strijepi zbog toga… Ne, nema straha”.

MUZEJ KORUPCIJE

Sudbina Ukrajine, kaže Milan Čanak, donekle podsjeća na sudbinu država Zapadnog Balkana.

”Sa ocem sam 5. septembra 2022. bio na Cetinju, u Crnoj Gori. Na Belvederu, malom mjestu pokraj Cetinja, toga se dana građanska, evropska Crna Gora branila od brutalnih nasrtaja državne crkve Srbije na njen karakter i identitet. Nasilno, helikoptersko ustoličenje mitropolita Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori zapravo je bio pokušaj poniženja crnogorske države i njenih građana. Sličnu ulogu u Ukrajini ima Ruska pravoslavna crkva, koja je, zbog svog malignog uticaja na ukrajinsko društvo, nedavno zabranjena i stavljena izvan zakona. Predsjednik Volodimir Zelenski upravo je potpisao tu odluku. Ukrajinci rusku crkvu doživljavaju na isti način na koji Crnogorci vide SPC: kao okupatorsku”.

Ima još nešto što mladog srpskog humanitarca podsjeća na region iz kojeg dolazi.

”Juče sam bio u Muzeju korupcije, koji je nekada bio rezidencija bivšeg predsjednika Ukrajine Viktora Janukoviča. Janukovič je 2014. oboren na Majdanu, nakon čega je, kao i većina sličnih diktatora, pobjegao je u Rusiju. U Kijevu je za sebe bio izgradio ogromnu kuću okruženu jezerima, golf terenima, zoološkim vrtom… Da vidite samo tu kolekciju ”oldtimera”… Ukrajinci su od kuće bivšeg predsjednika napravili Muzej korupcije”.