Bivši hrvatski i jugoslovenski diplomata Budimir Lončar preminuo je u nedjelju, na hrvatskom otoku Ugljanu. Kako su javili tamošnji mediji, Lončar je u poslijepodnevnim satima pronađen mrtav u moru. Bio je posljednji ministar vanjskih poslova SFR Jugoslavije, posebni izaslanik generalnog sekretara Ujedinjenih naroda za Pokret nesvrstanih i savjetnik dvojice hrvatskih predsjednika, Stjepana Mesića i Ive Josipovića, piše Stav.ba.

Bio je pripadnik narodnooslobodilačkog pokreta u Drugom svjetskom ratu.

Nakon rata obavljao je visoke diplomatske i dužnosti u službi sigurnosti u bivšoj Jugoslaviji. Bio je ambasador Jugoslavije u Indoneziji, Njemačkoj i SAD-u. Njegova najpoznatija funkcija bila je ona posljednjeg ministra vanjskih poslova SFRJ od 1987. do 1991. godine. Kako stoji u viejsti objavljenoj nakon njegove smrtiu, “bio je aktivan na međunarodnoj sceni, pokušavajući očuvati mir i stabilnost u Jugoslaviji tokom ozbiljnih političkih i etničkih sukoba”.

Međutim, upravo je taj dio njegove karijere ono što i danas izaziva rasprave i što je, može se reći, mutan dio fascinantne političke karijere.

I danas mnogi tvrde kako je Lončar, kao ministar vanjskih poslova SFRJ, odigrao ključnu ulogu u uvođenju embarga UN-a na uvoz oružja u zemlje bivše Jugoslavije. Ukoliko se zna da su srpske snage „na izvolite“ dobile gotovo kompletno naouružanje bivše JNA, da su Hrvatskoj bila širom otvorena vrata za kupovinu i nabavku oružja iz cijelog svijeta neophodnog za odbranu od srpske agresije, jasno je da je embargom najteže bila pogođena Bosna i Hercegovina koja je, „svezanih ruku i sa vrećom na glavi“, gurnuta u ring da se bori za opstanak.  

Naime, Vijeće sigurnosti UN-a je 1991. godine jednoglasno naredilo svjetski embargo na oružje protiv Jugoslavije i svih zaraćenih strana. Vijeće je glasalo 15-0 za embargo tokom sastanka ministara vanjskih poslova svojih članica. Onbo što je važno u cijeloj priči jeste da se glasanju pristupilo nakon apela jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara da se pojača prekid isporuke oružja i vojne pomoći Evropske zajednice. Rezolucija Vijeća sigurnosti pravno je obavezujuća za svih 166 članica Ujedinjenih naroda.

U teoriji, taj je potez bio čin neutralnosti osmišljen kako bi se obuzdalo nasilje, ali u praksi embargo je garantovao ogromnu nadmoć snaga bosanskih i hrvatskih Srba u oružju i municiji zahvaljujući njihovom pristupu zalihama Jugoslovenske narodne armije.

Međutim, Lončar je godinama kasnije demantovao takve stavove braneći ih navodnom vlastitom nakanom da embargom osujeti uvoz oružja iz bivšeg SSSR-a što je namjeravala učiniti srpska strana.

“Kad god dođe do oružanih sukoba u nekoj zemlji, UN po automatizmu uvodi embargo na izvoz oružja u ta područja. To je conditio sine qua non. I mi, ali i američki državni tajnik James Baker, imali smo informaciju da JNA želi kupiti oružje od SSSR-a u vrijednosti od dvije milijarde. Alarmantni događaj je bio tajni odlazak admirala Staneta Broveta u Moskvu. JNA je igrala na kartu nezadovoljstva vojske prema Gorbačovu”, kazao je Lončar u razgovoru za hrvatski portal Direktno.

“S raspadom Jugoslavije, s Badinterovim priopćenjem, embargo je postao praktički irelevantan. Politički je bilo važno to što su kontakti JNA s ruskom armijom išli mimo Gorbačova. Ambasador u Moskvi, Vereš, Vojvođanin i lojalni prijatelj, to je doznao od vojnog izaslanika pa smo mi obavijestili Gorbačova. I Amerikanci su imali tu informaciju. Njima je bilo najvažnije da se ne da povoda sovjetskom vojnom vrhu da sruši Gorbačova. Zato je američka prisutnost u jugoslavenskoj krizi u početku bila niskog intenziteta”, nastavio je Lončar.

“Rezoluciju je formalno prezentirala Danska, tada predsjedavajuća Europske zajednice, što nije bilo slučajno. Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o uvođenju embarga pisale su zemlje koje su bile vrlo sklone Hrvatskoj, poput Austrije. Naoružavanje je ipak nastavljeno vlastitim kanalima. To što mene optužuju za uvođenje embarga je glupost i kardinalno neznanje. Čak i da sam bio protiv embarga, a po svojem uvjerenju nisam mogao biti, ja nisam mogao učiniti ništa, jer nisam imao pravo glasa”, pravdao se, zaključivši:

“Na toj sjednici Vijeća sigurnosti proširena je internacionalizacija krize i stvoren legitimitet za buduću intervenciju. Ja sam prvi ministar vanjskih poslova u povijesti Ujedinjenih naroda koji je svoju zemlju stavio na dnevni red VS-a, zato što ugrožava svjetski mir. Moj govor nije tajan – u UN-u sam između ostalog rekao: ‘Nitko od jugoslavenskih faktora nije nevin, niti potpuno čist’, ali ‘jasno je gdje su generatori konflikta i gdje su glavni motivatori nepovjerenja’. Na to se pozvao i američki državni tajnik James Baker i podvukao kako je jasno da sam mislio na Slobodana Miloševića.“