Ajka Kolaković doživjela je najtežu stvar koju može zamisliti jedan roditelj. Izgubila je dijete. Danas se navršava sedam godina od smrti pjevačice Donne Ares, rođene 1. januara 1977. kao Azra Kolaković.

Donnina majka u ispovijesti govori o svojoj rano preminuloj kćerki i uspomeni na nju, o najtežim danima svoga života i o tome šta je za nju duševna terapija.

Na početku razgovora Ajka kaže kako je došla iz Gospića, gdje je imala nastup na Turističkom sajmu s "Prijateljima s Une": "To mi je sada duševna terapija, nastupam s njima i kao solista i kao član ansambla u horu."

Rana zbog gubitka voljene kćerke nikada ne prestaje boljeti.

-U ovih šest (op.a. sedam) tužnih godina sam prošla sve moguće psihičke faze... Jednostavno nema riječi da se opiše ta tuga i ne daj Bože nijednom roditelju da doživi takvu bol i tugu - kaže majka nikad prežaljene pjevačice iz Bihaća.

Govori da je nju spasila promjena sredine: "Bila sam dvije i po godine u Švicarskoj i to mi je djelimično pomoglo. Promjena sredine, novi ljudi, šetnje, parkovi, šume, mir, tišina, obilazak mnogih gradova... Ali to je samo dio tzv. terapije, jer izgledaš kao normalna, a 'podijeljena' si ličnost, izgledaš normalno, a nisi normalan."

Kaže da je prošla sve moguće faze tuge.

-S usponima i padovima... Nekada se osjećam kao da stojim na rubu litice i samo neko treba prstom da me gurne u ponor... Potom osjećaj da si na dnu i da se malo dižeš... To se desilo tek prošle godine. Počela sam biti takoreći normalna psihički. Mada sam se pred ljudima znala nositi sa svojom tugom. Plakala sam puno, ali ne pred svakim, jer ima ljudi koji vole da patiš... Nekako sam se nosila s tim... Ja znam kako - kaže Ajka Kolaković.

-Šest (op.a. sedam) je tužnih godina, najtužnijih. Ali, i pored bola i praznine, ostatak moje porodice i ja smo ponosni što smo imali Donnu i s ponosom i dostojanstvom čuvamo uspomenu na nju i njeno djelo. Fanovi iz cijelog svijeta stalno šalju neke videe, jave se, upute koju toplu riječ - govori Ajka.