Sukob Milanović - Plenković se nastavlja. Tvrda kohabitacija predsjednika Vlade i predsjednika Republike s približavanjem novih predsjedničkih izbora ušla je u svoju dosad najtvrđu fazu.

Komunikacija između Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića, koja je u proteklih pet godina povremeno dala naslutiti omekšavanje njihovog odnosa, ali ništa više od toga, u ovom trenutku praktički ne postoji. Osim prijepora oko unutarnje politike, u kojoj Milanović, s obzirom na ograničene predsjedničke ovlasti, osim u pitanjima vojske i odbrane, uglavnom sudjeluje kao glasni kritičar Vlade i HDZ-a.

Druga je stvar vanjska politika Hrvatske koju bi predsjednik i premijer trebali sukreirati. No konačna kreacija je zbunjujuća jer se stavovi Pantovčaka i Banskih dvora proteklih godina gotovo u svemu razilaze. A odnosi spram dva najveća krizna žarišta u svijetu – rata u Ukrajini i sukoba na Bliskom istoku – čak su posve oprečni.

Kod nas vruća tema. A vani?

Milanovićev stav da bi Hrvatska trebala biti suzdržan(ij)a spram rata u Ukrajini itekako je utjecao na to da Sabor koncem 2022. godine ne prihvati odluku o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. Sada je, pak, Milanović kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga odbio dati dopuštenje za odlazak hrvatskih časnika u NATO-ovu misiju sigurnosne pomoći i obuke za Ukrajinu (NSATU) pa bi odluku o istoj opet trebao donijeti sabor dvotrećinskom većinom koja je po svemu sudeći nedostižna jer oporba većinom podržava Milanovićev stav.

Milanović i Vlada razilaze se i u odnosu spram sukoba na Bliskom istoku, konkretno oko priznavanja Palestine na koje Milanović poziva, a Vlada tvrdi da je još prerano za to.

Ovi vanjskopolitički prijepori Pantovčaka i Banskih dvora u Hrvatskoj su već danima vruća tema. No, drže li ih takvima u Europskoj uniji i NATO-u? I mogu li ikako naštetiti Hrvatskoj kao članici i jednog i drugog saveza?

“To je sukob za domaću publiku”

Vanjskopolitička novinarka Mirjana Rakić smatra kao sukob Milanović – Plenković, gledan izvana, ni blizu nema onaj značaj kakav ima u domaćim okvirima.

“Sumnjam da se na međunarodnom planu o tome uopće govori, osim ako neki od aktera na nekom međunarodnom skupu to ne spomene kao temu. No dvojim da se i tada govori o tome. Taj sukob je za domaću publiku i za njih dvojicu, a ne za međunarodnu politiku”, kaže Rakić za N1.

Rakić smatra da sukob Plenkovića i Milanovića oko vanjskopolitičkih tema ne može značajno štetiti Hrvatskoj.

“Mi ovdje neke stvari dovodimo do apsurda. Recimo, tvrdnjama da predsjednika financiraju Rusi. To je tragikomično. Sve dok nema dokaza za takve tvrdnje, nitko se vani neće baviti time”, dodaje.

“Nismo važan faktor, ne šaljemo 1000 vojnika”

Puno važnije je, kaže Rakić, da će, ako Milanović dobije novi predsjednički mandat, biti nastavljena tvrda kohabtacija njega i Plenkovića.

“To je onda problem za sve nas jer zbog tog odnosa mnoge stvari u Hrvatskoj ne funkcioniraju. A prema van, manje-više, jer svaka zemlja ima neke svoje unutarnje probleme s kojima se Europa neće baviti niti smo faktor koji bi bio odlučujuć u određenim situacijama. Uostalom, mi u Wiesbaden ne šaljemo tisuću vojnika, nego pet, tako da ni to ne stvara problem”, istaknula je Rakić.

I politički analitičar Davor Gjenero smatra da sukob Milanović – Plenković oko vanjskopolitičkih pitanja ne čini Hrvatsku problematičnom u percepciji EU-a i NATO-a.

“Važno je Europsko vijeće gdje Hrvatsku zastupa premijer i Vijeće ministara gdje su zastupljeni ministri i njihovi suradnici. Dakle, u europskim institucijama jedino je predstavljena politika Vlade. Tamo se smatra da je s trećim mandatom Plenković stabilan premijer, a Hrvatska već dugo nije pod mikroskopom. Zadnji puta je bila prije desetak godina, na kraju Milanovićevog premijerskog mandata kada se nije znalo što donosi Karamarkov HDZ. No otkad je ta epizoda prošla, nekog većeg interesa za unutarnje odnose u Hrvatskoj nema”, ističe Gjenero.

“Milanovićeva međunarodna aktivnost je zamrla”

Napominje kako se u Europi minimalna pozornost davala Češkoj Republici zbog onoga što je svojedobno govorio proruski predsjednik Miloš Zeman.

“Tako se s posebnim interesom ne gleda ni na ono što govori i čini Milanović. Svima bi bilo lakše i draže da Hrvatska nema proruskog predsjednika i da taj jedan glas koji dolazi odavde ne bude putinofilan, ali to nije ikome posebno važno”, kaže Gjenero.

On ističe da je međunarodna aktivnost predsjednika Milanovića gotovo posve zamrla.

“On se pojavljuje na sastancima procesa Brdo-Brijuni gdje ne igra neku važnu rolu, a i ta je inicijativa otišla na marginu. Jedina važna inicijativa za zapadni Balkan je Berlinski proces, sve drugo je manje-više nevažno”, dodaje.

Šteta na unutarnjem planu

No, kao i Rakić, Gjenero smatra da sukob Milanovića i Plenkovića nanosi štetu odnosima i procesima unutar Hrvatske.

“Njihov odnos prvenstveno šteti nacionalnoj političkoj kulturi, stabilnosti institucija i vladavini prava. U međunarodnom ambijentu to bi bilo drukčije da Hrvatska nema stabilnu parlamentarnu većinu i da predsjednik Republike ima veću ulogu kao jamac stabilnosti poretka”, zaključuje.