Svaki od četiri člana posade na SpaceX-ovoj misiji Polaris Dawn prijavio je različite fizičke senzacije tokom putovanja koje je poslalo privatne astronaute u višu orbitu oko Zemlje nego što se bilo koji čovjek usudio desetljećima.

Recimo, Scott Kidd Poteet, bivši pilot američkih zračnih snaga, požalio se na pad oštrine vida. Vid mu se brzo nakon povratka na Zemlju vratio u normalu. Anna Menon, inženjerka SpaceX-a koja je bila medicinska časnica misije Polaris Dawn, imala je problema sa sindromom prilagodbe svemiru. 

To je fenomen koji pogađa otprilike 60 do 80 posto ljudi koji putuju u orbitu, iako astronauti rijetko otvoreno govore o tome. Simptomi su u rasponu od vrtoglavice i mučnine pa do povraćanja. Menon je rekla kako ih je iskusila sve.

Putovanje u svemir - s g-silama i dezorijentirajućim bestežinskim stanjem - može imati različite učinke na ljudsko tijelo, od neugodnih do vrlo opasnih. Američka svemirska agencija NASA već dugo zna za te bolesti i proučava ih.

Misija Polaris Dawn - petodnevno putovanje u orbitu koje je proveo privatni sektor - nastojala je produbiti to istraživanje, nadajući se da će otkriti neke od najproblematičnijih aspekata svemirskih letova.

Tokom misije, posada je izvela niz eksperimenata usmjerenih na zdravlje, uključujući nošenje posebnih kontaktnih leća koje su mjerile tlak u njihovim očima i podvrgavanje MRI skeniranju kako bi se pratile promjene u anatomiji njihovih mozgova.

Tim Polaris Dawn tražio je te odgovore jer misija ima za cilj utrti put većem broju ljudi da se odvaže u svemir. Osnivački cilj SpaceX-a je odvesti prve ljude na Mars i na kraju tamo uspostaviti naselje.

Tokom misije u septembru, posada Polaris Dawna izvela je prvu komercijalnu šetnju svemirom te se upustila u donji dio Van Allenovog pojasa, područja visoke razine zračenja unutar Zemljinog magnetskog polja.

Početni izvještaji posade Polaris Dawna nisu nužno otkrivala bilo kakve specifične zdravstvene učinke izloženosti zračenju, iako su astronauti prijavili iskre ili svjetla kad bi zatvorili oči.

Moguće je kako su problemi s očima i vidom posljedica neurookularnog sindroma (SANS), povezanog sa svemirskim letom. NASA procjenjuje da čak 70 posto astronauta ima to stanje, koje može biti uzrokovano pomicanjem tjelesne tekućine, što rezultira promjenama tlaka u očima.

Poteetove promjene vida možda su se pokazale u podacima prikupljenim posebnim kontaktnim lećama koje je posada nosila, nazvanima kiborški eksperiment. Kontakti su dizajnirani za prikupljanje podataka o interokularnom tlaku tokom misije.

Ukupno je tim Polaris Dawn proveo 36 eksperimenata u ime 31 partnerske institucije, uključujući sveučilišta i NASA-u. Između ostalog, praćeno je kako tijela astronauta obrađuju lijekove poput acetaminofena.

Posada je također imala prijenosni stroj za snimanje neposredno ispred svoje karantene, kako bi se omogućilo što brže prikupljanje podataka. Promjene su uključivale pomicanje mozga prema gore u lubanjama astronauta, ali zasad nije nađeno ništa zabrinjavajuće.

Svemirski let također može povećati šupljine ispunjene tekućinom u središtu mozga, koje se nazivaju ventrikuli. Nije baš jasno zašto se to događa, piše CNN.