Prije 33 godine pao je Vukovar. I danas, kao i svake prethodne godine, desetine hiljada ljudi u Koloni sjećanja.

Branitelji, političari, medicinski radnici, heroji, policajci, građani. I novinari.

Koji se s dužnim pijetetom sjećaju svih žrtava iz Domovinskog rata, iz Vukovara, ubijenih na Ovčari.

Među kojima je i njihov, naš kolega Siniša Glavašević. Prije deset godina pisali smo o njemu.

PISAC, PJESNIK, LJUDINA, HEROJ

U dokumentarnom filmu Janka Baljka i Drage Hedla "Vukovar - poslednji rez", koji je snimljen u produkciji beogradske TV kuće B92 (dok je još bila normalna, danas bi to bilo nemoguće jer je pod Vučićevom kontrolom), Ljiljana Alvir, čiji su brat i momak ubijeni na Ovčari 20. novembra 1991., kaže: "Izvještaji Siniše Glavaševića, sam njegov glas... On je ulivao nekakvu nadu, nekavu vjeru i u čovjeka i da će se to sve završiti”, a Jelena Baketa, kojoj su četnici strijeljali sina također na Ovčari, sekundu poslije veli: “Nisam se nadala da će se dogoditi šta se dogodilo, dok god smo Sinišu slušali." Nažalost - dogodilo se!

Vukovar je pao 18. novembra 1991., nakon skoro tromjesečne opsade vojnih i paravojnih srpskih formacija. A uz Ljiljaninog brata i momka i Jeleninog sina, kao i više od dvije stotine Vukovaraca, na Ovčari je 20. novembra strijeljan i Siniša Glavašević. Novinar i urednik Radio Vukovara. Ratni dopisnik Hrvatskoj radija iz tog grada. Pisac. Pjesnik, Ljudina. Heroj.

Molio je i preklinjao danima Glavašević da se pomogne Vukovaru, sjećaju se njegovih izvještaja i stanovnici Sarajeva, pobratima Vukovara po patnji, no kao da ga nisu čuli oni koji su trebali.

Pad Vukovara je i danas najveća istovremeno i tragedija i misterija Domovinskog rata u Hrvatskoj.

NJEŽAN I BLAG

Siniša Glavašević rođen je 4. novembra 1960. u Vukovaru, gdje je završio osnovnu i srednju školu, a onda se 1979. upisao na Odsjek za komparativnu književnost, teatrologiju i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

Naš sagovornik tada, u novembru 2014. bio je i Zilhad Ključanin, bosanskohercegovački pisac iz okoline Sanskog Mosta, koji je sa Sinišom bio u istoj generaciji na istom fakultetu, samo on na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Obojica su stanovali u Studentskom domu u Nedžarićima. Nažalost, ni Zilhad danas nije među nama, preminuo je u junu 2016. godine.

"Mi smo se odmah počeli družiti s rajom s treće godine, na kojoj je bio i Sejo Omeragić, na Odsjeku za komparativnu književnost, teatrologiju i bibliotekarstvo. Dobro se sjećam Siniše. Moram iskreno reći da ga nikada nisam doživljavao kao nekoga ko bi mogao biti heroj. Bio je nježan, blag, pisao je pjesme, plakao i recitirao 'Ne daj se, Ines'. On je diplomirao 1983., a ja godinu kasnije. Ostali smo u kontaktu i vidjeli smo se dva, tri puta do rata u Hrvatskoj", govorio nam je Zilhad Ključanin.

I novinar Sejo Omeragić, Trebinjac, tada je bio u našem društvu. Rekao je: “Ja sam iz Trebinja i također sam bio stanovnik Studentskog doma u Nedžarićima. Ilegalci u sobama, razni belaji, tako studira bosanska sirotinja. U čuvenoj sobi 649 znalo nas je biti jedanaest. Samo se povaljamo po krevetima i po podu, gdje ko stigne. Jednom, u nekom belaju, pokušavam ubijediti Sinišu, koji bi nekad kod nas prespavao, da će biti bolje. A on mi kaže da ga ne lažem, stade ispred mene i upita: 'Šta hoćeš?' A u meni dva metra, kriminalci me zaobilazili. I povučem se. Ima tu nešto... Bio je prefinjen, ali bi odjednom u njemu proradila principijelnost. Tada me to šokiralo kod Siniše. Kada se Siniša javio posljednji put iz Vukovara, znao sam kako će proći.“

SUPRUGA MAJDA IZ BANOVIĆA

U Sarajevu je, za vrijeme studija, Siniša Glavašević upoznao svoju buduću suprugu Majdu: “Mama je također studirala komparativnu književnost i biliotekarstvo kao i tata, pa su se na fakultetu i upoznali. One anegdote koje znam sa faksa iz perioda dok su studirali ipak su dosta osobnog karaktera, pa ih ne bih ovdje iznosio. Mama je bila iz Banovića, i od tamo je otišla na studij. Diplomirala je nedugo nakon mojeg rođenja. Mamina obitelj se poslije preselila u Banja Luku, a kasnije u Prijedor. Mama i tata vjenčali su se 17. rujna 1983. godine. Kao jedna zanimljivost, točno trideset godina kasnije, na taj isti datum, moja supruga rodila je našu kćer Tjašu.

Ja nemam braće ni sestara, ali zato Tjaša ima tri godine starijeg brata Petra. Tata je nakon studija radio u školama u Lovasu i Borovu Naselju, nakon čega, neposredno prije rata počinje raditi na Radio Vukovaru. Mama je radila u vukovarskoj Gimnaziji kao profesorica hrvatskog jezika”, ispričao nam je prije deset godina Bojan Glavašević, sin Siniše i Majde Glavašević rođen 1984., sociolog i jezikoslovac, bivši saborski zastupnik iz SDP-a, koji se iz politike povukao u junu ove godine nakon što nije prošao na izborima za Evropski parlament. 

Bojan Glavašević (Foto: Agencije/Arhiv)

Bojan se iz perioda opsade Vukovara, kada smo razgovarali, sjećao napete atmosfere nakon Krvavog Uskrsa: „Poslije toga je atmosfera rata, danas znam to nazvati pravim imenom, postala sveprisutna. Pucanje u daljini, preleti vojnih aviona postaju česta pojava. Mama i ja odlazimo u Prijedor nekoliko dana prije nego što prve granate padaju na vukovarsku Namu. Svakodnevno slušamo vijesti, tatin glas na radiju. A ono što mi je otac rekao na rastanku zauvijek će ostati između njega i mene, ali utjecalo je na mnoge moje odluke u životu, stavove i vrijednosti.“

Jeste, nevjerovatno zvuči, ali Majda i Bojan Glavašević Prijedor napuštaju na dan kada je pao Vukovar, 18. novembra 1991. godine! “Odlazimo preko Banje Luke, gdje imamo rodbinu. Oko Okućana i Novske se jako počelo pucati. Na hrvatskom punktu pregledavali su nam dokumente. Jedan je vojnik jako vikao na neke starije gospođe zbog toga što nešto nije štimalo s njihovim papirima. Kada je dobio naše dokumente i pogledao ih, samo nam se šutke naklonio i pustio nas da prođemo. Tada još nismo znali zašto je to učinio. Tu večer u Zagrebu smo saznali“, ispričao nam je Bojan.

"Sarajevo ima posebno mjesto u mojem srcu, nevezano za činjenicu da su mi se roditelji ondje upoznali. No tko zna, možda na baščaršijskim ulicama doista osjećam odjeke vremena kad su oni tamo šetali držeći se za ruke", rekao je i to Bojan Glavašević.

(Dino Bajramović)