Piše: Pavle Pavlović

To koliko nam Jedna i jedina ima diplomata po svijetu važno je samo ministarstvu još nesmijenjenog Dine Konakovića. Za nas u dijaspori, u iseljenoj Bosni i Hercegovini, postaje sve beznačajnije. Veze sa maticom, kako godine prolaze, polagano kopne i nove generacije pričaće o zemlji tamo daleko, kao nekada američki Italijani i Irci o svojim postojbinama. Na novim maternjim jezicima, natucajući tek po neku riječ iz čudnog jezika domovine očeva njihovih očeva.

Iskustva iz desetljeća emigranstkog života kazuju mi da se naši ambasadori i konzuli najbolje snalaze u ugostiteljskim objektima, crkvama i džamijama. Te "terene", kao naglo probuđeni vjernici i nacionalisti, najbolje poznaju. Očito je to posebno ovih dana dok, kobajagi, uzvišeno slave ili ponosno ignoriraju Dan državnosti BiH.

Jalovi javni rad za dobrobit zemlje koju predstavljaju podređuju plemenskim okupljanjima i ispunjavanju zadataka svojih svetih partija što su ih i poslale da po dunjaluku ganjaju devize i karijere. Ne zanima ih šta o njihovoj učinkovitosti misle u Evropskoj uniji ili u Ujedinjenim nacijama, čak, ni u Ministarstvu inostranih poslova BiH, nego kako ih ocjenjuju stranački šefovi. Jer, znaju dobro da nisu vani zato što su vrsni poznavaoci svjetske politike i ekonomije, čast izuzecima, nego što su podobni Srbi, Bošnjaci i Hrvati. Nađe se tu i koji iz reda "Ostalih", uglavnom ako je simpatičan nekom od narodnih poglavica. Evo, recimo, pitam se da li bi danas ponovo slali Jakoba Fincija u ambasadore nakon svih belaja što im je donio tužbom Evropskom sudu u Strasbourgu? Svojedobno im je, čini se, više bio simpatičan, nego što se razmišljalo o njegovoj, neospornoj, stručnosti.

Članovi našeg uzvišenog Cor diplomatic establišmenta su, zapravo, kao i država Bosna i Hercegovina. Podijeljeni, međusobno nepovjerljivi, vješti u podmetanju, baš kao da su u skupštinskim prostorima na Marijin Dvoru. Zabavljeni sami sobom, uglavnom, nemaju vremena da se još bave dijasporom. Da budu, kao u svakoj normalnoj zemlji spona između matice i iseljeništva. Ako tako ambasade i konzulati nastave, domovina nam neće gubiti samo milionske poticaje iz EU, nego će uskoro presušiti i najvažniji dotok deviza koje spašavaju stotine hiljada imena sa posljednjeg popisa u kojem je najvažnije bilo koje ste nacije i vjere, a ne da ste čovjek. Kojeg od gladi i hladne predstojeće zime spasava materijalna podrška ili pomoć rođaka iz dijaspore, a ne državne institucije.

Nestankom i virtualnih spomenara koji u bili izraz velike ljubavi i nostalgije iseljene BiH, kao što su bili Dovla net legendarnog sportskog radnika Vlado Kaluza, Vilsonovo net sa nezaboravnim Hasanom Pašovićem, ili Blog Mirza Hasanefendic, gašenjem tih posljednjih veza, nastaje izgubljena Bosna i Hercegovina, Atlantida političkih gluposti i promašaja.

Skoro dva miliona ljudi sve manje će, iz ljeta u ljeto, pohoditi prostore zavičaja. I kada, gotovo, pola BiH počne zaboravljati gdje joj je bio dom, onda nam neće trebati ni ambasade, ni konzulati. Osim, samo njima, diplomatama. Valja se badža provozati po vilajetu i uz to maznuti dobru, najčešće, nezasluženu pinku.