Piše: SENAD AVDIĆ 

„Tko je Zoranu Milanoviću kriv, uostalom, što na njegovu predaju potpisa nije iz Laktaša uspio doći najbolji mu frend i strateški partner“. Ovako je vrh Hrvatske demokratske zajednice odgovorio na „podbadanje“ Zorana Milanovića, predsjednika Hrvatske, koji je ironično komentirao prikupljanje potpisa za kandidaturu Dragana Primorca, favorita HDZ-a. „Plenković predao potpise“, narugao se prethodno na društvenim mrežama Milanović svom vjerovatno najvećem rivalu na predsjedničkim izborima zakazanim za 29. decembar.

Hrvatski premijer i lider HDZ-a Andrej Plenković na dnevnoj bazi (i prije i mimo izborne kampanje) ne propušta priliku da pojeftini i diskreditira Zorana Milanovića. Dan ranije ga je u Hrvatskom saboru nazvao „kancerom hrvatskog društva“. Potom se zadovoljio tvrdnjom da mu je „najbolji frend“ i „strateški partner“ iz Laktaša. Nije pominjao ime najpoznatijeg stanovnika tog bosanskog grada, vjerujući da i samo spominjanje Laktaša ima dovoljno veliki potencijal malograđanske gadljivosti prema Milanovićevom ukusu. „Stolni grad“ Milorada Dodika  pomenut je u istom značenju u kojem je predsjednik Hrvatske Milanović prije koju godinu tretirao jednu drugu, obližnju varoš - Prnjavor. „Mi nismo Prnjavor, neka se nitko ne uvrijedi, mi ne slavimo cajke, mi ih suzbijamo i to će biti dio našeg programa“, kazao je Milanović.

MILANOVIĆEV FREND LAKTAŠENKO

„Laktaši“ u Plenkovićevoj i „Prnjavor“ u posprdnoj retorici Milanovićevoj su, kako je svojevremeno napisao Viktor Ivančić, „zgodna egzotična psovka“ onih „koji sebe doživljavaju oličenjem prosvijećenosti, urbane kulture, europskih civilizacijskih tekovina…općenito nositelje morala i životnog stila nespojivog sa navadama neopismenjenih plemena u bližoj okolici“.

Držite se podalje od predsjedničkog kandidata koji za najboljeg prijatelja ima neotesanu harlovinu iz tamo nekih Laktaša, poručuje vladajuća stranka u Hrvatskoj tamošnjim glasačima, čime samo reciklira Milanovićev kultur-rasistički obrazac. „Mi ne slavimo cajke, mi ih suzbijamo“, kazat će Zoran Milanović, baš nekako u vrijeme kada je u hladovini svoje ja(d)ranske rezidencije ugostio najvećeg zagađivača bistrih muzičkih voda i vokalnog interpretatora ozloglašenog muzičkog trasha, pajdaša iz Laktaša, jačeg i od sudbine, Milorada Dodika.

Ne zna se kojim je istraživačkim tehnikama Plenkovićeva stranka utvrdila da je najbolji prijatelj predsjednika države upravo Milorad Dodik - „Laktašenko“; značajan broj elektorata u susjedstvu je uvjeren da Milanović uopće nema najboljeg prijatelja. Ali, recimo da je to istina. No, u tom njihovom prijateljstvu izostaje princip reciprociteta: Milanovića, sigurno je, Dodik ne doživljava kao svog najboljeg prijatelja „iz reda Hrvata“. Ili barem ne dok je živ i zdrav Dragan Čović. Koji je ujedno i „najbolji frend“ (i tekućeg, kao i prethodnih) hrvatskog premijera Andreja Plenkovića. Kako ono ide ona jednačina sa više prepoznatih: najbolji prijatelj (Dodik) moga najboljeg neprijatelja (Milanovića) je istovremeno najbolji prijatelj sa mojim najboljim prijateljem (Čovićem)!?

„Za razliku od Zorana Milanovića koji Hrvatsku gura na Istok, mi je usmjeravamo prema Zapadu“, poručio je Andrej Plenković nakon što je ovih dana dopratio svog kandidata za predsjednika Hrvatske Dragana Primorca u Centralno izborno povjerenstvo gdje je predao potpise koji podupiru njegovu kandidaturu.

RUSKE U MAGLI

 „Postoje indicije da se predsjednik Zoran Milanović od trenutka ruske agresije ponaša kao ruski oficir u Republici Hrvatskoj“, kazao je nedavno Mato Franković, žestoki gradonačelnik Dubrovnika. „Njegovu kampanju očito financiraju možda neki ruski izvori“, dosolio je Gordan Grlić Radman, ministar vanjskih poslova. Na ove se optužbe o ruskoj guji u hrvatskoj lisnici nakačio i predsjednički kandidat Primorac: „Idemo gledati dokaze. Dokazi se skupljaju. Treba vremena da se skupe“. To je ponukalo Milanovića da od nadležnih represivnih službi pribavi potvrdu da nije ono za šta ga se optužuje - ruski plaćenik.

Je li povezivanje Milanovića sa „najboljim prijateljem iz Laktaša“, Dodikom, koji ne krije svoju ovisnost od Kremlja, najviše do čega je je Plenkovićev HDZ mogao dobaciti u dokazivanju njegove proruske agende? Nedavno Milanovićevo odbijanje da odobri odlazak hrvatskih časnika u vojni kamp NATO saveza u Njemačkoj u kojem se obučavaju ukrajinski vojnici osnažilo je Plenkovićeve tvrdnje, ali u istoj mjeri zacementiralo Milanovićev status nesalomivog  suvereniste, trumpovskog profila.

„Najbolji frend iz Laktaša“ nije mogao Milanoviću praviti društvo prigodom predaje potpisa za još jednu njegovu predsjedničku kandidaturu, jerbo je imao drugačiji raspored: Milorada Dodika ove nedjelje na povodcu voda na turneji po Švicarskoj predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Sa druge strane, Dragan Čović, prvi među jednakim Plenkovićevim drugovima, mogao  se pridružiti gomili HDZ-ovaca koji su dali potporu Draganu Primorcu. Nije jučer lider HDZ-a BiH imao nikakvih obaveza, budući su on i njegova stranka ostali bez poziva za sastanak kojeg je američki ambasador Michael Murphy održao sa zastupnicima Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH. Američkom ambasadoru i federalnim zastupnicima se pridružio i pomoćnik državnog sekretara SAD  Alexander Kasanof. Na sastanku su svi parlamentarci, i vladajući i oni drugi, prihvatili sugestiju američkih diplomata da u roku od odmah prionu na usvajanje Zakona o južnoj interkonekciji. To je onaj zakon kojeg je već jednom, tačno prije tri godine, Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH već bio usvojio, da bi ga pod pritiskom HDZ-a i Dragana Čovića dvije godine kasnije Vlada Federacije BiH povukla iz parlamentarne procedure. Temeljni razlog je taj što Čović ne prihvata da plinovodom rukovodi preduzeće „BH Gas“, već traži da se formira nova firma (koja je u međuvremenu i osnovana) kojom bi rukovodila tri kantona sa hrvatskom većinom.

Američki ambasador Murphy je pokušavao sam riješiti ovaj spor demonstrirajući zainteresiranost svoje Vlade da se priključenjem na Južnu konekciju koja se snabdijeva gasom iz Azerbejdžana, Bosna i Hercegovina „skine“ sa ovisnosti o plinu iz Rusije. Nakon niza neuspješnih razgovora sa Čovićem, on je u priču uključio i svoga šefa iz Washingtona, Anthony Blinkena. Američki državni sekretar je početkom ove godine uputio pismo hrvatskom ministru vanjskih poslova Gordanu Grliću Radmanu i Elmedinu Konakoviću, ministru vanjskih poslova BiH. „Ohrabrujem vas i druge u vašoj vladi da izvršite pritisak na čelnika HDZ-a Dragana Čovića da prekine opstrukciju u vezi sa ovom materijom. Čovićevi zahtjevi za formiranjem novog operatera prenosnog sistema u Federaciji BiH su dupli, ekonomski neodrživi i ugrožavaju cijeli projekat“, napisao je Blinken.

HLADNA NOĆ PRED VELIKE DOGAĐAJE

Andrej Plenković je na to, odbacujući američki „maligni utjecaj“ odgovorio da „Hrvatska podržava stav Dragana Čovića o potrebi uvažavanja interesa hrvatskog naroda u Bosni i Heregovini“. To što se interesi hrvatskog naroda ne poklapaju sa interesima američke administracije, nego su komplementarni sa ruskom (ne samo energetskom) praksom na Balkanu, nije, dakako, krivica „hrvatskog naroda“ i njegovog lidera.

Dragan Čović je prećutao jučerašnji sastanak u Sarajevu. Plenković se još uvijek nije oglasio o sastanku na kojem je zaobiđen njegov najbolji „frend iz Mostara“. Oklijeva i Zoran Milanović. Njegov „najbolji frend iz Laktaša“ ima druge brige, u Sudu BiH. Nije se očitovao niko iz Evropske unije, kojoj je, tobože, Dragan Čović jedini iskreni, takoreći  „najbolji frend“ u Bosni i Hercegovini.

Jeste se, međutim, uzjogunio, nakostriješio i snažno ritnuo ambasador Rusije Igor Kalabuhov. U namjeri federalnih poslanika da bez obzira na HDZ BiH izglasaju Zakon o južnoj interkonekciji on je prepoznao „tjeranje Hrvata u BiH da se vrate razmatranju temeljnih odredbi svoje koegzistencije sa Bošnjacima u okviru Federacije BiH“. Amerikanci, napisao je Kalabuhov, „guraju bošnjačke političke lidere ne prema postizanju kompromisa sa predstavnicima Srba i Hrvata, već prema radikalizaciji u uzaludnoj nadi u to da će Washington osigurati totalnu podršku. Kako to Amerikanci rade, vidjeli smo na primjeru Afganistana“!

Da bi otklonio svaku mogućnost da ga se krivo razumije ruski ambasador je svoje pismo završio ogoljenom prijetnjom upućenom „svima koji naivno pričaju o suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine: „ZAPAMTITE OVAJ DAN!“

Cijela priča se, podsjetimo još jednom, zakomplicirala kada je Dragan Čović odbio da prihvati ne stavove američke diplomacije, oni su uslijedili kasnije, nego Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH koji je jednom već usvojio Zakon o interkonekciji. U čemu je lider HDZ-a imao neobjašnjivo „kompromisnu“, a zapravo štetočinsku podršku premijera Nermina Nikšića. Čovićeva „konekcija“ sa ruskim centrima energetske, obavještajne i političke moći nije novijeg datuma i nije posljedica, nego je uzrok američkog pritiska na njega. Onaj ko to želi, mnogo će lakše, kako bi rekao Dragan Primorac, „prikupiti dokaze“ o vezama lidera HDZ-a sa ruskom agenturom, nego što će potkrijepiti tvrdnje da je Zoran Milanović „ruski špijun“. Dovoljno je samo podsjetiti na njegovo licemjerno „kolebljivo“ držanje u Domu naroda Parlamenta BiH prilikom dva (neuspjela) pokušaja da se osudi ruska agresija na Ukrajinu: to uveliko korespondira sa Milanovićevim filoruskim hendlovanjem koje sustavno prakticira cijelog svog mandata.

Jučerašnja militantna prijetnja ruskog ambasadora svjedoči da je Čovićevo odbijanje da „BH Gasu“  dopusti operativnu nadležnost Južne interkonekcije brižljivo usklađeno i sa domaćim akterima, „frendom iz Laktaša“, i sa vanjskim centrima, „tavirišćima iz Kremlja“ i njihovim simpatizerima u regionu. Vlada Hrvatske, odnosno Andrej Plenković, ako istinski, a ne samo retorički „vodi Hrvatsku na Zapad“ morala bi reagirati na prijetnje Čovićevih ruskih adoranata. Jer te prijetnje nepogrešivo vode u samo jedan izvjestan scenarij: u kojem će biti krvi do Laktaša!