Legendarna glumica Radmila Savićević svojim je ulogama obilježila domaću kinematografiju i osvojila srca generacija gledalaca širom nekadašnje Jugoslavije. Iza njenog neponovljivog talenta skrivala se životna priča ispunjena borbom, siromaštvom i nevjerovatnom snagom volje, koja je oblikovala ovu iznimnu umjetnicu, piše Dnevno.hr.

Radmila je rođena u skromnoj porodici, a njeno djetinjstvo obilježila je borba s društvenim predrasudama.

“Krštena sam poslije sedam godina, jer me nisu htjeli da primiti u školu dok nisam bila krštena. To je bio uslov za to vrijeme. To je bilo strašno. Mog mlađeg brata i mene tata nije htio krstiti, tada nismo razumjeli zašto, valjda iz nekih svojih uvjerenja. Moj otac je čak zbog toga morao otići i ostaviti moju majku s troje djece bez ičega. Ali majke su uvijek majke, izbore se do kraja. Mi smo imali jedno lijepo, siromašno djetinjstvo. Ono je bilo toplo, ljudski”, prisjetila se Radmila 1992. godine u emisiji Večer sa zvijezdama.

Njena majka Cana, koju je često opisivala kao ženu ogromne energije i hrabrosti, bila je ključna figura u njenom životu. Zbog skromnih finansijskih mogućnosti, Radmila nije mogla pohađati gimnaziju poput djece imućnijih porodica. Umjesto toga, majka ju je usmjerila na školovanje u Ženskoj zanatskoj školi, čime joj je željela osigurati zanat i siguran hljeb.

Potpuno novi početak

“Moja majka bila je velika žena, sama je podigla troje djece. Imala je čudnu, strahovitu energiju, za nju nije postojalo nemoguće. I da nisam glumica, nikada ne bih mogla sjediti kod kuće, nego bih morala nešto dinamično raditi, stvarati, da ne bude: ‘Jao, ja nemam.’ Morala bih nešto uraditi, ja sam od tih žena”, rekla je Radmila u jednom od rijetkih intervjua.

Nakon Oslobođenja,porodica se nastavila boriti s neimaštinom.

“Moja majka je bila krojačica, ali poslije Oslobođenja teško je zarađivala. Ja sam išla na okopavanje kukuruza. Odmah sam organizirala kulturno društvo, pa tako nisam okopavala kukuruz. Akcija je trajala mjesec dana. Organizirala sam omladinsko pozorište – Đuza, Čkalja, moj čovjek (Boža Savićević). To omladinsko pozorište preraslo je u gradsko pozorište”, ispričala je tada.

Radmilina glumačka karijera doživjela je prekretnicu ulogom Riske u popularnoj seriji “Srećni ljudi”. Taj trenutak označio je, kako je sama govorila, potpuno novi početak. “Ukupno 25 godina vukla sam, radila, stvarala i došla kao gotova glumica u Beograd, sve zaboravila i počela ispočetka”, rekla je 1993. godine u intervjuu za TV Novosti. 

‘Neću nikoga mrziti’

Godine 1970. postala je članicom Beogradskog dramskog pozorišta, gdje je ostala sve do penzionisanja 1986. Iako je službeno završila svoju karijeru, nastavila je igrati i ostvarila zlatni jubilej – pedeset godina na sceni. Osim u matičnom pozorištu, igrala je i u Jugoslavenskom dramskom pozorištu.

Radmilina ljubavna priča s Božidarom Božom Savićevićem započela je na kruševačkom korzu.

Nikada ga nije zvala po imenu ili kao muža, nego kao ‘moj čovjek’. Zajedno su napustili rodni grad i svoje porodice kako bi gradili zajednički život. Unatoč siromaštvu i neizvjesnosti, njihov brak bio je ispunjen ljubavlju i međusobnim poštovanjem.

“Otići iz svog rodnog grada, ostaviti svoje majke, svoje kuće – mi smo bili izvor zarade kojim smo njima omogućili da svoje dane bolje prožive. To je bilo strašno. Mi smo otišli. Ljubiša Ružić ponudio je mom čovjeku da dođemo u Niš. Mi smo pošli. Nismo imali stan, ništa. Glumci su u svim varijantama bili sirotinja. Ne žalim se. Ja sam svoj život sama htjela onako kako sam htjela. Moj muž je bio izuzetno lijep čovjek”, prisjetila se.

Radmila je tokom života bila poznata po svojoj odlučnosti i snažnim uvjerenjima. Pravda joj je uvijek bila važna, dok je mržnju među ljudima teško podnosila. “Imam utisak kada bi svi ljudi u ovoj našoj zemlji samo pet dana rekli: ‘Neću nikoga mrziti,’ da bi sve bilo dobro”, rekla je kroz suze u emotivnom intervjuu 1992. godine.

Radmila Savićević preminula je 8. novembra 2001. i sahranjena je na Novom groblju u Beogradu, u Aleji zaslužnih građana. Njen suprug Božidar nadživio ju je nešto više od godinu dana, preminuvši 25. januara 2003.