Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Ljudi: gdje je taj slavni, opasni nacionalizam u Crnoj Gori? Gdje je, mislim, kako srpski, tako i onaj crnogorski?

Sjećam se, nema tome dugo, kako su viđeni urednici i kolumnisti koji su promovisali srednjičarenje pisali o opasnostima od dva nacionalizma. Ponjave od tekstova najavljivanih na naslovnoj strani „Vijesti“ potrošene su na elaboraciju teze za koju jedino nije bilo jasno da li je gluplja ili podmuklija. Izjednačena su tada dva nacionalizma: jedan odgovoran za bezbrojna klanja, etnička čišćenja, sistematska silovanja, elitocid, urbicid i presuđen za genocid, i drugi, koji se iscrpljuje u iskazu „mi nismo Srbi no Crnogorci“.

Đe ga je taj strašni crnogorski nacionalizam? Kraj kojega je Dritan mirno, spokojno i bez protesta  potpisao Temeljni ugovor. Više je ljudi protestvovalo protiv sječe čempresa u Baru no protiv Temeljnog ugovora.

A đe ga je onaj srpski? Đe su slavni srpski nacionalisti iz Crne Gore, ta so soli srpstva? Evo ih u NATO-u, njihov čovjek ministar Krapović izgara da ojača Savez. Evo ih u MUP-u koji, doduše, njihov čovjek ministar Šaranović vodi grđe no što bi ga vodio Sunđer Bobov jaran Patrik – no MUP-u koji je, kao najjača oružana sila u Crnoj Gori, pouzdan oslonac NATO-u. Evo ih podržavaju Ukrajinu u borbi protiv jednorodne, jednovjerne Rusije. Đe vam je, braćo i sestre, službeni srpski jezik? Đe vam je kapela, Đedov amanet? Jebi ga, Đedo – pos’o je pos’o, a? Đe vam je povlačenje priznanja Kosova? Što za vašu stvar čini Andrija, osim što kao labrador štap bačen u vodu nosi trobojke po Skupštini, odakle će biti izbačene čim ode on – a hoće, jer ih ka veš za sušenje prostire a da nije izmijenio Ustav.

Je li tako, nacionalisti: svako je nešto zakučio, svako je nešto očoplio. Poduralo. Pa se ćuti. Ima se kad za ideale.

Velikosrpski nacionalizam koji se na vlasti održava voljom zapadnih sila i tako što diseminira liberalnu ideologiju dobio je vlast, ali je izgubio sve drugo, uključujući sebe. Taj je nacionalizam odustao od antizapadnog, antidemokratskog, antiliberalnog učenja Justina Popovića, čime je odustao i od svetosavlja, čiji je Popović otac. To je štap. Šargarepe nema, jer teritorijalnog proširenja neće biti. Velika Srbija se neće desiti. Dali su sve za ništa. Jer dali su sve za vlast, koja je ništa i manje od toga.

U tom smislu se srpski patriotizam triesavgustovaca ukazuje kao vrlo sličan crnogorskome patriotizmu DPS-a: i jedan i drugi su nadasve pragmatični, utilitarni i daju se precizno izraziti u novčanom iznosu, kao i broju radnih mjesta i privilegija.

Tako da bi se, ne bilo primijenjeno, moglo reći kako je nacionalizam u Crnoj Gori tek sekundarno srpski ili crnogorski. Primarno, on je šićardžijski i sitnosopstvenički.

Za drage velikosrpske nacionaliste, ma gdje bili.