Jučer je u Dubrovniku u 95-oj godini umro Feđa Šehović, jedan od najznačajnijih hrvatskih i bosanskohercegovačkih književnika posljednjih decenija.

Šehović je rođen 1930. godine u Bileći, a čitav svoj radni i životni vijek proveo je i posvetio Dubrovniku. Autor je brojnih romana i drama koji su se najčešće bavili poviješću Dubrovnika i tog dijela Hrvatske. Obavljao je brojne visoke dužnosti u institucijama kulture, dobitnik je najprestižnijih književnih i državnih nagrada u Hrvatskoj.

Feđa Šehović je bio samozatajan, delikatan i odgovoran umjetnik, izbjegavao je javnost i medijsko eksponiranje, kao i dnevno-politički aktivizam. Zbog toga je u hrvatskoj javnosti nastala potpuna konsternacija kada se on u junu 1995. godine otvorenim pismom obratio tadašnjem načelniku Glavnog stožera Hrvatske vojske generalu Janku Bobetku. Šehović je u pismu ukazao na diskriminatorsku politiku koja se u Dubrovniku tih godina prakticirala prema vojnicima-Muslimanima koji su stali u odbranu tog grada i Hrvatske od velikosrpske agresije.

Evo šta je Feđa Šehović napisao generalu Bobetku prije trideset godina.

MUSLIMANI SU HEROJI ODBRANE DUBROVNIKA

“Gospodine generale, po mojoj evidenciji, 250 Muslimana (sa velikim i malim “m”) borilo se za Hrvatsku od prvog dana agresije na Dubrovnik. (…) Tom prilikom posebno ste se rukovali s jednim borcem 163. dubrovačke brigade i zahvalili mu što je zajedno sa svojom jedinicom, znanjem i snalažljivošću spasio grupu ‘Tigrova’ koja se našla u bezizglednu okruženju neprijatelja. Da Vas podsjetim, gospodine generale, bio je to zapovjednik prvog voda MB 163. brigade HV-a Aziz Hasanović (…) jer je cijela minobacačka jedinica, na čelu sa zapovjednikom, bila sastavljena od boraca Bošnjaka, Muslimana. (…)

Kad je Dževad Rašić u studenome 1991. poginuo na Solitudu, razgovarao sam sa nekima od njih. Razgaljivala me njihova odlučnost da se bore za Dubrovnik i Hrvatsku. (…)

Znate li Vi šta se dogodilo s minobacačkom jedinicom i njezinim zapovjednikom Azizom Hasanovićem? U danima hrvatsko-bošnjačkog konflikta u srednjoj Bosni i Hercegovini heroja s Osojnika i njegove borce preko noći su, bez ikakva objašnjenja i često brutalno, “očistili” iz Hrvatske vojske. Njih više od dvije stotine “svučeno” je na način koji toliko zgranjava, da su neki od njih samo u samoubojstvu vidjeli kraj svome nepodnošljivu poniženju i uvredi, (…) pa da ne biste posumnjali u broj sudionika pripadnika moga naroda, evo Vam popisa pedantno sročena po abecednom redu, i usporedite ga s popisima u Stožeru Južnog bojišta. (…)

Šehović je nastavio iznositi brojne primjere koji dokazuju zasluge njegovih sunarodnjaka u odbrani Dubrovnika, kao i probleme sa kojima se suočavaju.

„Naknadno sam dobio još desetak imena, ali osobno nisam još provjerio njihovo sudjelovanje od prvih dana Domovinskog rata. Držim da je ovih 249 sasvim dovoljno da opravda moje obraćanje Vama. (…) Brojno sudjelovanje Muslimana u obrani Dubrovnika nije mit, već istina.

Uzmemo li u obzir činjenicu (iz popisa pučanstva 1991.) da su Muslimani u dubrovačkoj općini brojili jedva 4 posto žitelja, a sudjelovali su u odbrani Grada s gotovo 40 posto, oni žive kao prokleti; uzaludno traže posao, s mukom preživljavaju. (…) Jedan mi kaže da mu je suborac, direktor nekog poduzeća, rekao kako je njegova kći imala najbolje uvjete za primanje na posao, ali mu je u povjerenju dodao: ‘Ako bih nju zaposlio, mene bi dan poslije smijenili sa dužnosti!’ (…) Veliki broj njih nije dobio Spomenice, (…) ne dobivaju kredite za obnovu spaljenih kuća, ili im se nude, ali pod uvjetom da im ‘pop posveti kuću’, pri čemu ne mogu razlučiti je li to njihovi susjedi (uglavnom novokomponirani branitelji!) prave okrutne viceve ili doista ozbiljno luduju. (…)

BOBETKO SE ZAHVALIO ŠEHOVIĆU

Naša vlast u Gradu, osim verbalnih dosjetki, ne čini ništa da se rehabilitiraju nepravedno odbačeni i poniženi branitelji. (…) Uzaludno sam ja tu gospodu podsjećao na herojsku legendu Hamdije Kovača. Sa svih strana odjednom su se oglasila čvrsta obećanja da će se nepravda prema Kovaču ispraviti, (…) ali do ovog časa ništa se nije učinilo. Ništa! (…) Gospoda župan i gradonačelnik prave veliki medijski spektakl s teškim invalidom (paraplegičarom) Hasibom Alibegovićem. (…)

Očekivao sam da će predstavnici vrhovne vlasti u Županiji i Gradu (…) konačno se u ime hrvatskog naroda ispričati brojnim Alibegovićevim sunarodnjacima i suborcima Muslimanima zbog nepravde koju smo im nanijeli, zbog patnji što su ih nezasluženo doživjeli.”

General Janko Bobetko je nakon nekoliko dana u „Slobodnoj Dalmaciji“ odgovorio Feđi Šehoviću na njegovo otvoreno pismo.

“(…) Budući da sam na tom prostoru neposredno vodio ratne operacije i odlučivao o mnogim važnim pitanjima, svjedočim o točnosti Vaših navoda, g. Šehoviću, i s njima se slažem. (…) Mnoge te borce koje ste naveli osobno poznajem, i točno se sjećam zadataka i prostora na kojima su bili angažirani. Sjećam se ‘čišćenja’ rijeke Neretve i mojih naređenja, koja su do kraja izvršili, (…) ja se ponosim junaštvom i hrabrošću tih ljudi…”, napisao je hrvatski general.

KOD AMIDŽE FEĐE

Tri godine nakon ove prepiske, Hrvatsku je potresao nezapamćen skandal kada je poništena pobjeda Dubrovčanke Lejle Šehović na izboru za Miss Hrvatske.

Lejla Šehović (Foto: Cropix)

Ona je najprije proglašena superiornom pobjednicom, da bi ubrzo rukovodstvo Hrvatske televizije tu pobjedu osporilo zbog njenog neadekvatnog imena i prezimena.

Kako su tada tvrdili mediji, njen izbor je poništen po dikatatu hrvatskog državnog vrha, predvođenog predsjednikom Franjo Tuđmanom. Feđa Šehović bio je amidža Lejle Šehović-Filipović supruge glumca i televizijskog voditelja Tarika Filipovića.

(SB)