Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Da se mene pita ja bih u tom jet setu Los Angelesa, umjesto onih zlatnih kipića na fešti Oscara, u sitne početne sate nove sedmice, dijelio vruće, tek pečene somune. Posebno ove ramazanske što zavode mirisom ćurekota jače nego ovakve i onakve toalete glumica i glumaca.

Zato mi je više žao što u ponedjeljak, 3. marta, neću biti u nekim redovima pred sarajevskim pekarama kad topne pukne, nego što neću biti u blještavilu svjetske filmske meke.

I da nakon dugog i nestrpljivog čekanja u sarajevskim ramazanskim akšamima zagrlim sanjanu toplinu i miris. Potom bi, kao uvijek, do krajnosti nježno lomio najljepšu panju svog bitisanja. Mirišljavi somun čežnje zavladao bi svim mojim čulima. Od ukusa, mirisa, vida, opipa...Nema ništa ljepše nego prebirati prstima po baklava zarezima po bijeloj ispupčenoj polulopti i osjećati se kao gospodar svih kulinarskih izazova i užitaka.

Jer, kada imaš vrući, mekani, mirišljavi somun u ruci i ustima ne trebaju ti ni najbolji specijaliteti svijeta. Sa somunom su i hadžije i kokuzi jednako sretni i jednako bogati!

 Uz mirise somuna uvijek plovim mislima do pokojnog čika Mileta Janjića. Pričao mi je stotinu puta kako je bio najbolji đak kod nekog hodže u starostavnim mostarskim džamijama. Svi jarančići u godinama mu dječačkim išli u islamsku vjersku školu i on, jadan, nije imao s kim da se igra. Zamoli on tako hodžu da i njega, vlaha, prime. Dobar neki čo'ek pa ga ponovo spoji sa drugarima. Čika Mile, koji se i tih prvih godina posljednjeg stoljeća prošlog milenijuma isticao sluhom i muzikalnošću, kao dva desetljeća kasnije na valovima rijetkih radiostanica u živom pjevanju, postade odlikaš islama.

Najbolje je okujisao i hodža ga je često isticao za primjer. Kada bi dolazio ramazan, uvijek bi, nakon svakog dana posta, bilo ovako:

- Najbolji somun prvo dajte ovom vlašini - zapovijedao je hodža. Čika Mile do kraja svog prebogatog umjetničkog života do devete decenije bitisanja nikada nije zaboravio okujisati, bio je, pričali su, glasniji i bolji, nego ovi novi što sada nastupaju sa zvučnika minareta...

A, išla bi i ova nova somun-pričica. Imao sam prijatelja Zorana Trninića u dalekom Teksasu. Do svog ranog odlaska bez povratka zasipao nas je receptima kako u bijelom svijetu, među mamuzama i kaubojskim šeširima, napraviti najbolji sarajevski somun. Umjesto peći čuvenih čaršijskih majstora za somunčiće, Zoka je skontao da može zagrijavanjem nekakvog kamenja da postigne isti efekat kvasanja i podizanja tijesta, te njegovu čarobnu poroznost. Svaki detalj svog somun-eksperimenta bilježio je kamerom i slao internetom nama raji razasutoj po ovom planetu. I danas kada Zoke više nema, niko još nije uspio napraviti onakve somune kakvi su bili na njegovim slikama. Iste kao što bi u mjesecu ramazana dana zavodnički mamili u sarajevske akšame. Kada svi sokaci zamirišu crnim zrncima ćurokota, stopljenim sa preplanulom koricom što traži da je kradom grickaš, nadajući se da kod kuće to neće skužiti...

 Ja, tu je i moj drug iz djetinjstva Nerko Lalić, nekada bio inžinjer za dalekovode u Energoinvestu. Nerko je kao i ja lud za somunima. Dalekovodi su ga vodili kroz sve afričke i azijske zemlje. U svakoj je tražio pretka sarajevskog somuna. Uvjeravali su ga da je stigao iz Sirije, Jemena. A, on je najsličnije našem svetom hljebiću pronašao u Afganistanu. Samo njihov je potpuno pljosnat i tamošnji pekari ne znaju kako jedino ćurokot donosi cjelovitost sarajevske somun tajne.

Onda se sjetim kako sam i ja usavršio recept za sarajevski somun u srcu Holandije. Zahvaljujući vrijednim turskim trgovcima, u njihovim dućanima zavode nas odlični Klasovi (nije reklama, majke mi) smrznuti somuni. Tvoje je samo da ih staviš u mikrovalnu ili električnu pećnicu i eto ti mirisa iz nezaborava. Ali, imaju jednu manu - nemaju ćurokot. Ali ih Turci imaju koliko hoćeš na svojim tezgama. Želiš pakovanje od deset grama, pola ili kilogram, samo reci. Uzmemo ti, braća Goran i Zoran Delić i ja, smrznuti uvoz iz BiH, malo ga otopimo, pa u sredinu uvaljamo zrnca ćurokota i sve to zajedno dopečemo. Miriše onda sve do Sjevernog mora. Susjedi Holanđani kada prolaze pored moje kuće samo uzvikuju - lekker, lekker (ukusno) i misle da pripremamo neke balkanske kolače.

…Ma, džaba ti meni sijao Oscare iz daleke Amerike. Najveće nagrade za najbolju glumu, kameru, kostime, muziku, efekte, scenario, režiju gube se u snazi naših sjećanja na okuse i mirise hljebića kojem se cijelo Sarajevo i svi oni što su se iz njega raspršili klanjaju od djetinjstva do posljednjeg zalogaja.
 

Posebno u ovom mjesecu somuna iznad Bosne!