Pavle Vuisić važi za jednog od najvoljenijih i najpopularnijih glumaca bivše Jugoslavije, a publiku je osvojio filmovima poput „Maratonci trče počasni krug“, „Ko to tamo peva“, „Otac na službenom putu“ i serijom „Kamiondžije“. Pavle je rođen 10. juna 1926. godine u Beogradu, gdje je i preminuo 1. oktobra 1988. godine. Studirao je pravo, ali ga nikada nije završio.

Prema izvještajima regionalnih medija, Pavle je bio strastveni čitalac, proučavao je sve što bi mu došlo pod ruku – od etiketa na bocama do složene literature. Također je zapisivao svoje misli i stihove na kutijama cigareta, koje je kasnije prepisivao u sveske. Karijeru je započeo kao novinar na Radio Beogradu, a povremeno je nastupao u Pančevačkom pozorištu sve do početka pedesetih godina.

Iako je nekoliko puta bezuspješno pokušavao da upiše Akademiju za pozorišnu umjetnost, 1950. godine dobio je ulogu u filmu „Čudotvorni mač“. Uprkos tome što nije imao formalno glumačko obrazovanje i što je jedno vrijeme sanjao o karijeri advokata, postao je jedan od najvećih filmskih umjetnika bivše države. Tokom karijere odigrao je više od stotinu uloga, za koje su mu se mnogi tada divili.

Zapravo nije volio glumu

Oni koji su ga poznavali ne kažu da je bio loš glumac, već da jednostavno nije volio glumu, smatrajući je krajnje nevažnim i beznačajnim zanimanjem. Nikada nije izgovarao tekst onako kako je bio napisan, nije tolerisao neprofesionalizam niti gubljenje vremena. Legenda kaže da je Pavle znao odbiti i najbolju filmsku ponudu samo da bi ostao na svom brodu i uživao na rijeci Savi ili otišao u svoje omiljene kafane, u kojima je svakodnevno pronalazio nove zamjerke.

Iako se tačno znalo gdje mu je mjesto u kafani, koje piće pije i kada želi s nekim da razgovara, bio je veoma popustljiv prema djeci, iako nije imao svoju. Djeca su mu čupala brkove, obrve i obraze, a on se na sve to samo blago smješkao.

O suprugu Paji Vuisiću govorila je i njegova supruga Mirjana, s kojom je bio u braku 32 godine.

„Nije imao obzira ni prema kome“

– Volio je društvo, kafanu, rijeku, da se uvijek nešto dešava. Ujutro nikad nije znao gdje će završiti i kamo će ga vjetar odnijeti tog dana. Znao je samo gdje mora biti kad ima snimanje, a i to mu je bilo teško. Volio je da zida i gradi, imao je smisla za detalje. Obožavao je brodove, Adu Ciganliju. Imao je splav i čamce, ni sama ne znam koliko ih je promijenio, prodao ili poklonio. Više je brodova poklonio nego prodao, pa je pravio nove i tako stalno ispočetka – pričala je glumčeva supruga Mirjana.

– Govorio je uvijek ono što misli. Zaista nije imao obzira ni prema kome. Zanimljivo je, međutim, da nikada nije htio da ode u inostranstvo. Mnogi su mu nudili da radi u koprodukcijama, ali nije htio ni da čuje. A ja sam ga molila da ode u Englesku. Naravno, bez uspjeha. Režim ga je, naprotiv, volio. Bio je tražen u svakom filmu, dobio je mnoge nagrade, htjeli su mu dati čak i AVNOJ-evu nagradu, ali je pobjegao od toga. Na kraju je sjeo i napisao da tu nagradu ne želi. Kad je dobio nagradu „Slavica“, današnju nagradu „Pavle Vuisić“, koja se tradicionalno dodjeljuje na festivalu u Nišu, nije htio da je primi. Kod Tita je bio samo jednom, poslije premijere filma „Bitka na Neretvi“ – ispričala je prije nekoliko godina za Telegraf njegova supruga Mirjana.