Neodgovornost institucija i korupcija odnijele su, u manje od pola godine, više od 100 života širom bivše Jugoslavije. Krvavi tragovi nebrige i mita protežu se od Donje Jablanice do Kočana, piše austrijski medij Kosmo.at.

4. oktobar 2024. Ogromna kamena lavina iz ilegalnog kamenoloma zatrpala je 19 ljudi u Donjoj Jablanici, u Hercegovini.

1. novembar 2024. Krov novo renovirane željezničke stanice u Novom Sadu se urušio. Njegove ruševine usmrtile su 15 ljudi.

1. januar 2025. U Cetinju, u Crnoj Gori, višestruko prijavljivani nasilnik pravi pokolj, ubijajući 12 ljudi, a zatim i sebe. Policiji su bila potrebna više sati da ga pronađu.

16. mart 2025. Tokom koncerta u ilegalno otvorenom noćnom klubu u Kočanima, u Sjevernoj Makedoniji, izbio je požar. 59 gostiju je izgorjelo, ugušilo se ili poginulo u stampedu koji je uslijedio.

105 mrtvih u manje od pola godine.

105 ljudi koji bi mogli biti živi da nadležne institucije nisu zatvarale oči ili pružale ruke.

Ovo su samo najpoznatije, najveće tragedije.

"Ruke su vam krvave!"

O onim manjim ni ne govorimo.

O ljudima koje svakih nekoliko mjeseci na ulicama Sarajeva ubiju bahati vozači jer policija ne sprovodi dovoljno kontrole.

O ljudima koji umiru od hroničnih bolesti koje se mogu liječiti, ali nemaju novca da podmite bolničko osoblje.

O radnicima koji padaju s građevinskih skela jer nisu dovoljno osigurani – zato što gazde štede, a građevinska inspekcija žmiri.

O ženama koje su pretučene do smrti od strane svojih muževa ili partnera, a mogle su biti spašene da je policija ozbiljno shvatila njihove prijave nasilja u porodici.

Ovdje govorimo samo o velikim slučajevima.

O onima koje svi znamo.

O onima za koje ne treba puno objašnjavati da su institucije zakazale – bilo namjerno, bilo iz nemara.

Od Donje Jablanice do Kočana, proteže se ovaj krvavi trag propusta, nebrige i korupcije.

"Ruke su vam krvave!" Krv vam je na rukama!

I najnaivniji to može vidjeti. Ako želi da vidi.

Ako nije do grla zabijen u stražnjicu vlastodržaca – ili to priželjkuje.

Baš kao što mi je rekao jedan poznanik, komentarišući masovne proteste u Srbiji:
"Šta ti ljudi hoće? Pa nije to ništa, toliko buke zbog 15 mrtvih! Molim te!"

Poznanik je Srbin prve generacije u emigraciji.

Pa ako je tako, dragi prijatelju, zašto onda ne živiš tamo dolje?

Srećom, ljudi u Srbiji to vide drugačije. Masovno su izašli na ulice. Samo 15. marta, u Beogradu ih je bilo 300.000. (Vidi ovu reportažu.)

U Bosni, Crnoj Gori, a sada, nakon ove tragedije, i u Sjevernoj Makedoniji, aktivisti pokušavaju pokrenuti šire protestne pokrete zbog katastrofa koje su zadesile njihove zemlje.

Za sada, sve ostaje na spontanim, opravdanim ispadima bijesa. Zašto je tako, niko nema pravi odgovor. Možda su ljudi jednostavno previše otupjeli nakon decenija laži koje im serviraju domaći moćnici.

Ipak, to smo do decembra mislili i za ljude u Srbiji. Danas više nismo tako sigurni.

Često je slučajnost ta koja određuje koja će tragedija postati iskra što pali protestni pokret s potencijalom da pomete sistem korupcije. U Srbiji su se, na primjer, bijesni studenti spojili s aktivistima koji su branili staru Savsku ćupriju u Beogradu, kao i onima koji su stekli iskustvo u koaliciji Srbija protiv nasilja.

Šta je iz toga proizašlo – ušlo je u historiju.

U močvari nacionalizma korupcija najbolje uspijeva

Nije slučajno što aktivisti u Bosni, Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, pa čak i na Kosovu, s nadom gledaju prema Srbiji.

Svi znaju da se bore protiv istog sistema svakodnevne korupcije.

Sistem koji je izrastao i bujao u močvari nacionalizma, koji je izronio na krvavoj površini raspada Jugoslavije, i od tada se širi i cvjeta – pod, ili bolje rečeno, nad gotovo svakom vladom koja je upravljala ovim prostorima.

Nacionalizam i korupcija uvijek idu ruku pod ruku. Nacionalizam je prevara, bez obzira na to koliko ga neki njegovi zagovornici uzimali ozbiljno. Ako ti je centralni dio političkog programa da ljudima prodaješ laži o čistoj i potlačenoj naciji, onda ih možeš varati i u svemu ostalom. Kad već lažeš – laži do kraja.

Gotovo je svejedno kako se vlastodršci zovu – Nezavisni socijaldemokrati, Socijaldemokrati, Progresivni, Demokrati, Socijalisti. Većina velikih stranaka na prostoru bivše Jugoslavije više ili manje otvoreno promovišu nacionalizam. Neki više, neki manje. I to je jedan od razloga zašto su tako skloni korupciji.

Isto važi i za službeni aparat.

To dodatno demoralizira i one koji nisu nacionalisti. Oni sami postaju podložni korupciji. Ili se odlučuju na polovičnu borbu protiv duboko ukorijenjene korupcije i nesposobnosti institucija.

105 života je na savjesti tih ljudi, samo u proteklih šest mjeseci. Onima za koje znamo.

Kad je dosta? Kada će vam biti dosta?

Prvi rezultati dolaze samo pod pritiskom s ulice

U Srbiji ljudima jeste dosta. Prvi rezultati se naziru. Kraj korumpiranog sistema čini se mogućim.

U Sjevernoj Makedoniji sada hapse nasumično, pretražuju sve noćne klubove. Svi znaju da je to čisti pokušaj smirivanja javnosti. Možda se nadaju da će moći okriviti bivšu vlast.

Ako to ne preraste u ozbiljan program borbe protiv korupcije, prije ili kasnije opet će gorjeti neki noćni klub.

Vrlo vjerovatno, ništa se neće promijeniti bez snažnog pritiska s ulice.

Isto važi i za Bosnu. Niko ozbiljno ne vjeruje da će se odjednom bogati vlasnici firmi morati pridržavati zakona, niti da će svi ilegalni kamenolomi biti zatvoreni, ako ne bude snažnog otpora naroda.

Ili da će Crna Gora tek tako dobiti funkcionalan policijski sistem?

Ne, to će ljudi morati sami izboriti.

"Pravo vam ne da nijedno više biće, ni bog, ni car, ni tribun. Da vas spasi iz bijede, to sami morate učiniti."

Borba mora biti zajednička

Prvi korak je da svi shvatimo da je ovo zajednička borba protiv svakodnevne korupcije. Upravo onako kako su to vrlo jasno pokazali studenti u Srbiji. I kao što su to već formulirali mnogi studentski aktivisti u Bosni, Hrvatskoj i drugdje.

I kako to razumiju mnogi Bosanci, Crnogorci, Kosovski Albanci i drugi, koji prvi put od 1991. gledaju na Srbiju ne sa strahom ili mržnjom, već s nadom i ponosom.

Kao što to svakodnevno prikazuje moj prijatelj Midhat Kapetanović iz Sarajeva u svojim karikaturama, poručujući: "Samo zajedno!" – "Samo zajedno ide!"

Borba protiv korupcije u regiji može uspjeti samo ako je protestni pokreti povedu preko granica. I ona će pomoći da se prevaziđe okruženje koje je korupciju učinilo svakodnevnicom – nacionalizam.

Postoje prvi znakovi ove zajedničke borbe.

Na komemoracijama ispred makedonskih ambasada u inostranstvu, Makedonci su, često uz podršku Srba, Bosanaca i Crnogoraca, održali 74 minute šutnje za 74 žrtve – 59 za poginule u Kočanima, 15 za one iz Novog Sada.

U praktičnoj provedbi borbe još uvijek kaskamo.

Ostaje samo žal što ova borba nije počela prije nego što je 105 ljudi izgubilo živote.