Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Eh, da mi je da još jednom mogu Bodi pričati o onim davnim noćima iz Sloge. Sjećam se koliko je svakog puta bilo smijeha kada bi se sreli i kada bi on mangupski hajde, Paja, onu o Pokošenom sijenu.

Bilo je to ovako u polumraku najpoznatije plesne dvorane u istoriji Sarajeva kada smo drhtali uz uzbudljivi, zavodljivi zvuk gitare, sa koliko hoćeš magneta, legendarnog Slobodana Bode Kovačevića.

...Da sam ja ne(t)ko hvalio bih se kako sam među prvima u raji mirisima pokušavao privlačiti, kao cvijet pčele radilice, sarajevske ljepotice u trenucima kada Pimpek značajno najavljuje a sada dame biraju. Bodo bi započeo s tihim prebiranjem po žicama gitare, Fadil Redžić bi utišao svoj bas, Đoko bi umjesto palica uhvatio one četkice da nježno dira bubnjeve, a Ranko Rihtman i Neno Jurin dopunjavali bi svečanu romantičnu harmoniju, u polumraku najvažnije plesne dvorane naše mladosti, prigušenim tonovima crno bijelih dirki.

E, onda, sjećam se, kako sam se, kao fol slučajno, prišuljao buketu curica među kojima je bila i ona što me je dugo kužila dok su svjetla, do prije kojeg trena, sijala punim sjajem. I, evo je. Zamolila je za ples, a ja sam se kao nećkao. Lagano sam je zagrlio, osjetio kako se izazivački približava mojim razbacanim oblinama. I onda kao kobra naglo odmiče, panično pokušavajući uhvatiti zrak.

Hej, šta ti je to?

Misliš u džepovima?

Kakvim džepovima! Kakav ti je to miris?

Najnoviji! Pokošeno sijeno, donijeli mi iz Trsta.

Ma, gdje ćeš s tim meni koja sam alergična na travu! Hajde, zdravo, vidimo se kad promjeniš kolonjsku.

Potom sam, sve do iduće subote, pitao raju koji je miris, a da nije trava, najbolji. Svi su kazivali Pino Silvestre. Skucam nekako koju kintu i dođoh do te bočice što je umjesto čepa imala zatvarač u obliku polušišarke.

I dođe subota, dok si dlanom o dlan. Pimpek prozva dame i ja čekam i čekam. Pjesme prolaze, Bodo budi emocije, uzbuđenja, očekivanja. Kao sad će se pojaviti ona kraljica polumraka u kojem, usred socijalizma i jakog komunizma, umjesto drugarica dame biraju. Nigdje mojih očiju plavih. Kad neko nježno pokuca po ramenu. Ona, sija kao najljepši reflektor u uzavreloj tami Sloge. Krenuli smo nježno i oprezno. Slobodan Bodo Kovačević kao da je znao i počeo je s onim vibracijama na gitari u kojima je, kažu, bio najbolji u ondašnjoj Jugi. Ali, nakon pola sentiša Indexa, koji su krivi za mnoge ljubavi, brakove i djecu nastalu poslije muzike uz prigušene lampe, opet se naglo izvila iz mog sve čvršćeg zagrljaja.

Šta je sad?!

Baš si, papak. Opet ti s onim mirisom sijena!

Kakvo sijeno, ovo ti je Pino Silvestre.

Nemoj meni folova, nego, ponavljam ti, mijenjaj kolonjsku!

Da nije bila kao bombona lako bi ja u letu na neke druge oči. Zato idemo sada na mangupluk, naredne subote. Jer, nemam ja više love da svake sedmice nabavljam novi miris.

I, opet dođe najljepše veče hefte. Opet Pimpek reče a sada dame biraju. Bodo zavibrira žicama, drhtaji i vibracije srca postaju sve jače. Utrnuše sviću i u polutami poznati dodir po ramenu.

Da li je drug omladinac promjenio miris?

Izvoli pomiriši.

Uh, super! To se traži. Dugo i zaljubljeno smo plesali i kada su se upalila svjetla i kada su Indexi krenuli s bržim stvarima. Kada je Bodo ponovo bio žestoki rock gitarista kakvog ga cijelog života nosim.

Na rastanku, uz početnički, lagani poljubac, upita nisi mi rekao kako se zove ta nova kolonjska.

Miris Pokošenog sijena!

Viđao sam je i narednih subota u Slozi. Nikada mi nije prišla, a ja sam sistematski mijenjao kolonjske. Malo Pino, malo sijeno. Svake subote novi miruh mladog Paje.

…Sjetim sam se ove epizode iz mog života svakog 22. marta. Dana kada je zauvijek utihnula gitara koja je budila srca, ljubav i donosila sreću života u kojem su Sarajevo i Bosna i Hercegovina, činilo se, mirno plovili u sretnu budućnost.

Svakog 22. marta od 2004. slušam Indexe i pokušavam da varam sam sebe da se ništa nije promjenilo i da su Bodo, Davorin Popović Pimpek, Đorđe Kisić Đoko još uvijek zajedno s nama.