Piše: Đuro KOZAR (Oslobođenje)

Krajem ožujka 1992. u Republičkom štabu Teritorijalne obrane Bosne i Hercegovine u Sarajevu, koji je napustila većina Srba, sreo sam mog prijatelja oficira Vehbiju Karića (1937-2019), koji mi je tada rekao: “Ovo je agresija na BiH i mi ćemo se braniti – kako znamo i umijemo”. Razumio sam njegove riječi budući da je u to vrijeme branitelja bilo dovoljno, a oružja vrlo malo. Naime, Generalštab JNA izdao je naredbu da se cjelokupno oružje i oprema TO “radi čuvanja” predaju u armijske magacine, čime su Bošnjaci i djelimično Hrvati praktično bili razoružani. Vehbija, koji je umirovljen u činu brigadira, na moje pitanje kako ćemo, rekao je: “Snalazićemo se”.

Dabome, raznim ilegalnim kanalima stizalo je oružje, dio se proizvodio, nešto je zarobljeno od agresora, ali prve i druge ratne godine osjetio se debalans u naoružanju. Sve se to znalo kad je 15. travnja 1992. formirana Armija RBiH tako što su se u jedinstvenu vojsku ujedinile probosanske postrojbe TO, Patriotske lige, Zelenih beretki, MUP-a RBiH i raznih dobrovoljačkih formacija.

Povodom 33. godišnjice formiranja Armije RBiH treba podsjetiti na okolnosti u kojima je nastajala, a vrlo bitna je činjenica da su sistematske pripreme za agresiju na BiH vršene puno prije njenog početka. U travnju 1992, s obzirom na to da vojnom vrhu SRJ nije pošlo za rukom da sruši legalno izabrane organe vlasti u BiH, a nakon što je Europska unija priznala suverenitet i neovisnost Republike BiH, jedinice JNA i paravojne snage SDS-a počinju s oružanim aktivnostima u Sarajevu radi realiziranja planova agresije. Šestog travnja ‘92. JNA okupira Sarajevski aerodrom, a u sadejstvu s policijom SDS-a 5. popodne napada i zauzima Centar za obrazovanje kadrova MUP-a na Vracama. S već utvrđenih topničkih položaja oko Sarajeva agresor počinje granatiranje grada koji su u blokadi držali 44 mjeseca – od 5. travnja 1992. do 29. veljače 1996. godine, što je tri puta duže od opsade Staljingrada u Drugom svjetskom ratu. U općinama gdje je na vlasti bila Srpska demokratska stranka vršeni su entičko čišćenje, progon ili zatvaranje Bošnjaka u konclogore.

Faze razvoja Armije RBiH mogu se odrediti po stupnju strategijske inicijative, osnovnom obilježju oružanih djelovanja na pojedinim bojištima i situaciji na cjelini bh. ratišta. Prva faza – borba za zaustavljanje agresora i očuvanje stanovništva i teritorije – odvijala se od travnja 1992. do svibnja 1993. U tom periodu Armija je narasla na snagu od oko 100.000 ljudi, nažalost, nedovoljno naoružanih. Druga faza – borba za kvalitet komunikacija na slobodnom teritoriju - od svibnja 1992. do ožujka 1994. godine. To je borba za fizička povezivanja slobodnih teritorija pod kontrolom Armije RBiH, za mogućnost unutarnjeg manevra i mobilnost armijskih sastava. Treća faza – od svibnja 1994. do kraja 1994. godine - jeste faza borbe za uspostavljanje strategijske ravnoteže i preuzimanje inicijativa na taktičkom nivou. U tom periodu Armija vodi borbe s agresorom na frontu dugačkom oko 1.400 kilometara. Četvrta faza – od početka 1995. do listopada iste godine - jeste faza preuzimanja strategijske inicijative Armije, koristeći izmijenjene političke okolnosti, pozitivne geostrategijske efekte Vašingtonskog sporazuma i bolju vojnu suradnju sa snagama HVO-a i Hrvatske vojske. Prethodno ovladavši dominantnim zemljišnim objektima na većini strategijskih pravaca na bh. ratištu, snage Armije taj strategijski kvalitet pretvaraju u operativne uspjehe, tokom kojih su oslobođeni gradovi Donji Vakuf, Bosanski Petrovac, Vozuća, Ključ, Bosanska Krupa, Sanski Most, te ostvareni značajni uspjesi na vlašićkom i drugim bojištima.

Danas je u brigadama i zapovjedništvima Oružanih snaga BiH veliki broj profesionalnih vojnika i starješina koji su od 1992. do 1995. bili pripadnici Armije RBiH, a među njima i oni koji su odlikovani najvećim ratnim priznanjem Zlatni ljiljan. Za borce i starješine koji su se naročito istakli u oružanom suprotstavljanju agresoru i pokazali osobnu hrabrost i požrtvovanje ukupno su dodijeljena 1.742 ordena Zlatni ljiljan, a jedan od njih je i zapovjedniku 5. pješačke brigade u Tuzli, brigadnom generalu Fahiru Žiliću.

Kad je u Olovu pristupio ešalonu obrane, on je imao 20 godina, a sa 22 je već kao iskusan borac bio komandant bataljona u 1. olovskoj brigadi. U ratu je dva puta ranjen, a nakon oporavka vraćao se među suborce. Kad se rat završio, Fahir je u činu kapetana ostao u Vojsci Federacije, a poslije je vojnu karijeru nastavio u Oružanim snagama BiH. Visoko vojno obrazovanje stekao je u inostranim vojnim akademijama. Podsjetio sam na primjer generala Žilića, ali takav put koji je prošao on i mnogi u ratu i poslije su prošli još neki naši heroji. Oni ističu da je opstanak BiH najveća pobjeda Armije, ali državu treba i sada sačuvati, budući da oni njeni neprijatelji koji nisu u ratu uspjeli ostvariti svoje retrogradne ciljeve to pokušavaju u miru.