April je. Dolazak proljeća za Bratunčane ima posebnu težinu.

Dani proljeća 1992. godine u Bratuncu obilježeni su progonom i ubijanjem Bošnjaka, a proljeća koja su uslijedila nakon toga donijela su neprestanu borbu i breme sjećanja, piše Stav.ba.

U Memorijalnom centru Veljaci u Bratuncu zatičemo kako traju pripreme za kolektivnu šehidsku dženazu.

(Foto: Stav.ba)

Ove godine, 12. maja, Ramiz Salkić će, nakon pune 33 godine, ukopati posmrtne ostatke brata Hamdije.

Sve ono što su Ramiz i njegova porodica prošli učvrstilo je njegovu odlučnost da istraje na putu istine i pravde.

Razgovor, koji smo vodili upravo u bjelini šehidskih nišana, Salkić je započeo jasnom porukom:

- Govoriti i dokumentovati se mora, posebno radi onih koji dolaze.

Ramiz je bio zatvoren u logoru u Osnovnoj školi Vuk Karadžić u Bratuncu i u logoru na Palama, gdje je bio svjedok krvavih egzekucija, mučenja i zlostavljanja. Razmjenjen je sa grupom logoraša iz Bratunca u mjestu Vratnice.

Nakon razmjene i oporavka bio je aktivni pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine do potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Ubijeni su mu otac i braća.

Godinama vodi borbu, a danas se ona posebno ogleda kroz istraživački projekat "Genocidna namjera - Bratunac 1992".

Detaljno se prisjetio trenutaka koji su prethodili agresiji na Bratunac i ukazao na jasne znakove organizovane namjere progona i zločina nad Bošnjacima.

- U praksi se pokazalo da su samo Bošnjaci slijepo vjerovali u "bratstvo i jedinstvo". Dok su Bošnjaci slijepo vjerovali da je nemoguće da komšije Srbi počine zlo i zločine na svojim komšijama, Srbi su se organizirali i pripremali za progon Bošnjaka iz Bratunca. Sve je počelo krajem augusta i početkom septembra 1991. godine, kada je Jugoslovenska narodna armija pokušala da izuzme dokumentaciju iz Vojnog odsjeka u Bratuncu, kako bi bošnjačke mladiće slali na front u Hrvatsku i tamo gdje su oni to procijenili. Bošnjaci su podigli svoj glas, suprostavili se, i ja bih rekao da je to sve što su Bošnjaci uradili do maja 1992. godine - kazao je na početku Salkić.

U septembru 1991. počinjeno je ubistvo dvojice mladića u Kravici.

To je na neki način, napominje Salkić, bila i prekretnica - poslala se poruka Srbima da Bošnjaci nisu dovoljno organizirani da odgovore na takvo ubistvo, a sa druge strane se pokazala i slabost sistema da ispita i uhapsi počinioce.

- I to je, mislim, i ohrabrilo Srbe u daljem djelovanju u Bratuncu i u cijelom Podrinju. Mi smo i dalje pokazivali snagu u smislu opredijeljenosti prema državi i potvrdili smo to na referendumu za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Uprkos prijetnjama, uprkos svemu, mi smo u velikoj mjeri izašli na referendum, i ovdje je Bosna i Hercegovina dobila podršku za nezavisnost - podsjetio je on.

Uslijedila je okupacija Bratunca 17. aprila, SDS je nasilno preuzeo vlast, a uz pomoć JNA i dobrovoljačkih jedinica iz Srbije koje su podržane od Službe bezbjednosti Srbije.

- Počinje progon Bošnjaka koji bi mogli nešto organizirati. Neki su hapšeni, neki su ubijeni, neki su i otišli, sklonili se na sigurno, procijenili su da će biti predmet istraga, zlostavljanja i ubistava. Od 17. aprila do početka maja bošnjačko stanovništvo u Bratuncu je ostalo obezglavljeno, bez vizije, bez jasne organizacije. Oni koji su trebali organizirati - ili su ubijeni, ili su zarobljeni, ili su otišli, i onda je to bilo prepušteno nekim lokalnim organizacijama po nekim mjestima. Uslijedili su pritisci na Bošnjake, da predaju naoružanje, lovačko i ono koju su imali pod dozvolama. Uslijedio je pritisak da Bošnjaci iskažu, potpišu lojalnost novouspostavljenoj nasilnoj vlasti u Bratuncu. Tih dana bošnjačka naselja su posjećivana, vršen je pritisak, prijetnje - kazao je Salkić.

Ramiz Salkić (Foto: Stav.ba)

Bošnjaci su od 3. maja, napadom na Hranču koji je, i prema dokumentima do kojih je došao Salkić, bio jasno isplaniran, postali predmet progona, zlostavljanja i ubistava.

- Od 3. maja, kada je napadnuta Hranča, 6. maja Blječeva i tako redom, 9. maja ponovno Hranča i Glogova, 10. maja Suha i naselja niz lijevu obalu rijeke Drine od Bratunca, 11. i 12. maja naselja uz Drinu od Bratunca - vidjelo se da je to postojao plan za sveobuhvatan progon Bošnjanka sa ovog področja. Uspostavljeni su logori, u Osnovnoj školi Vuk Karadžić, u hangaru praktične nastave Srednjoškolskog centra, u staroj građevinskoj školi, podrumu restorana Bosna u Bratuncu, u barakama Kaolina, čitav gradski stadion je u jednom trenutku bio logor, stare svlačionice gradskog stadiona su bile mjesto mučenja, zlostavljanja i ubistava ljudi koji su bili zarobljeni na gradskom stadionu. Dakle, školski pripremljen, planski organiziran progon Bošnjaka u Bratuncu sa desetcima, stotinama ubijenih, zlostavljanih - objasnio je Salkić.

Zaseok u kojem je Ramiz živio, Cerovac, napadnut je 9. maja, kada je sve spaljeno, uništeno.

- Ja sam tada imao 18 godina. Mi mladići završili smo u nekoj šumi, nekoj provali, i sakrili smo se. Naše porodice su protjerane, stariji ljudi, naši očevi, su uglavnom ubijeni. Moj otac je ubijen 9. maja, strijeljan je u neposrednoj blizini glavne saobraćajnice koja ide prema Bratuncu. Taj dan došli smo u naselje koje je izgorilo, spaljeno, ne znamo kud ćemo, šta ćemo. Tu noć, dok smo sjedili nas nekolicina, došao je jedan nepoznat čovjek, poslije ću saznat ime, koji, ne znajući ko sve sjedi tu u mraku, rekao da je gledao strijeljanje Salkić Hameda i Salkić Džemala iz jednog šumarka, da su ih ubice dovezli u golfu, da su ih ispustili, da su ih ustrijelili. Meni je to najteža noć u životu - ispričao je on za Stav.

Nakon toga su se dva dana i dvije noći skrivali po naselju. Kako je kazao, ne može se sjetiti čak ni jesu li za to vrijeme jeli, a pucnjava je trajala. Nakon dva dana su dobili poziv da se predaju.

- Došao je poziv da se predamo, oni znaju da smo mi tu i da ćemo biti transportovani gdje su nam porodice odvedene. Nismo imali nekog ni izlaza, nismo imali ni nekog plana šta ćemo, kako ćemo. Sišli smo na mjesto gdje su rekli da se pojavimo, na autobusku stanicu u Hranču, onda su rekli da trebamo ići na autobusku stancu Repovac. Na tom putu sam prošao pored ubijenog oca, na par metara, koji je ležao tu, ubijen. Sa mnom je bio i jedan moj brat. I dovedeni smo u Repovac, i odatle umjesto da idemo za Kladanj, prebačeni smo pred općinu Bratunac. Skinuli su nas sa tih kamiona, autobusa, i odveli nas prema fiskulturnoj sali Osnovne škole Vuk Karadžić. Pred školom gdje smo se slikali kada smo završavali osmi razred, postrojeni smo na stepenice, tražili su da se predaju svi dokumenti ko je imao, saobraćajne dozole, ključeve od auta; dakle klasična pljačka. I onda smo provedeni sa druge strane, gdje smo ulazili kao djeca u školu - ispričao je Salkić.

Posebno potresna su njegova sjećanja na logor, gdje su svakodnevno izvođeni civili, maltretirani i ubijani, bez pravila, bez reda.

- Na nekoliko mjesta grupe vojnika su tukli civile, neki su bili i posloženi na kamaru kao drva, vjerovatno su ranije ubijeni. U tom trenutku sam pomislio - lijepa smrt metkom. Poslije ću saznati da je netom prije mene uveden moj stariji brat Ahmet, koji je ubijen prije nego što smo mi, ja i brat Hamdija, uvedeni u taj logor. Gledao sam svojim očima ubistva, svirepa ubistva.

Vrlo često pričamo o tom ubistvu, meni tada nepoznatnog po imenu čovjeka, mislim da je bio vlasnik jedne trgovinske radnje: tjeraju ga da ustane, a već je prije nego što smo mi uvedeni u salu izmrcvaren, sav u krvi, i taj ga mučitelj tjera da ustane, čovjek ne zna za sebe, i on mu puca u jednu nogu u debelo meso, pa mu puca u drugu nogu, i onda mu puca u glavu. Taj mlaz krvi mi je uvijek u mislima, i naređenja nekima da ga iznesu iz sale i onda pitanje meni - ti mali, znaš li tog i tog, ja sam samo čuo neko srpsko ime, pitaju što ste ga ubili, zatim taj udarac koji sam osjetio u lijevo oko nekim predmetom, pomislio sam da sam ostao bez oka.

U nekom trenutku, dok sam bio maltretiran, jedan je pitao koliko imam godina, gdje mi je lična karta. Rekao sam da nemam lične karte. U međuvremenu ulazi jedan moj komšija, dobro se sjećam, s naočalama i drži tri prsta - oni ga pitaju što držiš tri prsta, udaraju ga palijom po glavi, krv mu kreće, naočale pucaju, padaju dole i on jednom rukom traži dole naočale po parketu a drugu ruku drži i dalje tri prsta, zato što mu je to neko naredio. Ja sam nekako malo i zaboravljen. Fokusirali su se na tog novog čovjeka i ja sam nekako iskoristio i priliku da se sklonim, da se povučem u jedan ćošak u salu između svih tih ljudi - ispričao je on tegobna sjećanja.

Napomenuo je da su u kontinuitetu morali pjevati četničke pjesme, da su u kontinuitetu bili zlostavljani, da su ljudi prozivani po imenu i prezimenu, izvođeni, ubijani, te da nije bilo pravila ko će biti ubijen, a ko će ostati živ.

- Naravno, moje uvjerenje je da je Božije određenje ko će preživjeti. Bili smo tu bez bilo kakve evidencije, bez bilo čega, dolazile su naše komšije vjerovatno, Srbi sa košuljama na glavi, koji su gledali kroz otvore ko ima. Kada bi otišli zlikovci koji nisu bili iz Bratunca, prozivali bi po imenu i tražili ljude. Dakle strava, strava i užas, nevjerovatne scene koje se moraju prepričavati, pisati. Ja koji sam to sve preživio, to mi je bila motivacija da se bavim istraživačkim radom i da dokumentujem zločine kroz serijal knjiga "Genocidna namjera". Mislim da će, u konačnici, biti u velikoj mjeri zadokumentovano ono što se dešavalo Bošnjacima Bratunca - naglasio je Salkić.

Nakon nekoliko dana, više desetina ubijenih i stotina zlostavljanih u logor Osnovne škole Vuk Karadžić, povedeni su u razmjenu koja nije uspjela, nakon čega su završili u logoru Trening centra skijaškog kluba na Palama, gdje su zlostavljanja nastavljena.

Salkić svjedoči o potpunoj dehumanizaciji, medijskom prikazivanju logoraša kao "ekstremist" i manipulacijama svjedočenjima.

- Mislim da smo ostali dvije noći tu, ponovno smo bili zlostavljani. Kad hoćete u toalet, tamo ima neko predsoblje gdje vas čeka četiri, pet ljudi, koji vas maltretiraju, i na ulazu i na izlazu. Ljudi su odustajali, nuždu su počeli vršiti po sali, jednostavno nisu smjeli tamo da idu. Nismo imali vode, nismo imali dovoljno hrane. Predstavljeni smo, u medijskom smislu, bila je to srpska televizija, kao ekstremisti koji su klali, ubijali Srbe. Čak su neki bili prisiljeni da daju izjave da su to radili, pri čemu smo mi bili klasični logoraši koji su bili zlostavljani, ubijani kao civili, a predstavljani smo na jedan potpuno drugačiji način. Onda smo jedno jutro ponovo natovareni na kamione, povezani u grupe po deset, ruku za ruku jedan do drugog logoraš. Ponovo si zarobljen, sada u tom krugu bez mogućnosti da se odbraniš od nekog insekta, kamoli nečeg drugog. Zapušteni, zdravstveno, higijenski, krenuli smo u razmjenu. Natovareni smo na kamione bez cerada i onda smo bili izloženi kamenovanju kada bi prolazili kroz neka naselja. Kamenovalo nas je srpsko stanovništvo - naveo je Salkić.

Razmijenjeni su na potezu Visoko-Ilijaš, u naselju Vratnice. Prvo mjesto u koje su ušli bilo je Lješevo, odakle su prebačeni u Visoko u sportsku dvoranu.

Posebno je ukazao na doček i ruku pomoći koja im je pružena.

- Ti ljudi su nas dočekali na jedan, za nas zadivljujući, način, kao svoje najrođenije, pružili nam podršku, pružili nam pomoć, primili nas u svoje porodice. Ja sam konkretno primljen u jednu porodicu u Topozovom polju kod Ašćalić Hasiba, koji je imao dvije kćerke dobi oko 20 godina i jednog sina. I on se odlučio da primi dvojicu nepoznatih logoraša od 18, 19, 20 godina. Mislim da bi se malo ljudi usudilo da primi neke nepoznate ljude sebi u porodicu, neke mladiće koji su prošli torturu - ne znaš kako će reagirati, kakvog su psiho-fizičkog stanja. On se odlučio, neizmjerno sam mu zahvalan. Molim Boga da ga nagradi, njegovu porodicu, za to što nam je pružio kao rehabilitaciju, utočište, neku novu porodicu - istaknuo je on.

Kod ove porodice je ostao do 1993. godine.

U  međuvremenu, njegov brat Hamdija, koji je razmijenjen zajedno s Ramizom, krenuo je sa grupom naših mladića prema Sarajevu. Oni su ponovo u Ahatovićima naišli na srpsku vojsku.

- Zarobljeni su i ubijen je u nekom logoru u Ilijašu. Bit će ukopan nakon 33 godine od kada je ubijen, pored našeg starijeg brata Ahmeta i oca Hameda, koji su već ranije ekshumirani u masovnoj grobnici Blječeva kod Bratunca. Na takav način bit će ispunjena jedina i posljednja želja naše majke, koja to nije dočekala, da bude pronađen i ukopan na dostojanstven način - kazao nam je Ramiz.

Ovo su teške životne priče, koje su, kako i naš sagovornik kaže, slične hiljadama drugih.

Naglašava kako ne govori iz pozicije žrtve, već iz odgovornosti da svjedoči i opominje.

- Nažalost hiljade drugih više vole šutiti nego govoriti o onome što smo preživeli.

Ja mislim da se mora govoriti, da naš govor nije govor da bi neko mislio da smo mi žrtve. Ja doživljavam moj govor kao govor upozorenja budućim generacijama i podsjećanja budućim generacijama na ono što se nama desilo. Nikad ne govorim i ne nastupam sa pozicije žrtve, niti to meni treba, niti mi takva vrsta satisfakcije i saželjenja ili bilo čega treba.

Samo treba da mi zabilježimo ono što se nama dešavalo, da prenesemo budućim generacijama, da buduće generacije izvuku pouku i poruku i da ne dozvole da prođu kroz ono što smo mi prošli - jasno je kazao Salkić.

Podsjetio je da se zločini nad Bošnjacima ciklično ponavljaju, svakih oko pet decenija, te da je nužno prekinuti ovu spiralu zločina.

- Ova generacija je uspjela da se odbrani tokom agresije, uz velike žrtve, uspjela da se vrati na mjesta odakle smo protjerani. Moramo prekinuti spiralu zločina, moramo podnijeti dodatnu žrtvu, uprkos svemu onome što se desilo.

Mi smo ovdje, na mjestu zločina, i nećemo dozvoliti da se to zaboravi.

Hoćemo li imati snage da spriječimo neke buduće zločine ne znam, ja se nadam da hoćemo, ali ono što danas možemo jeste da svjedočimo, da opominjemo i da podsjećamo one koji nisu preživjeli na ono što smo mi preživjeli, da moraju biti spremni da im se to ne desi - smatra naš sagovornik.

U Bratuncu je urađeno puno kako se zločini ne bi zaboravili. Posebno je važno što je obezbijeđena lokacija šehitluka, na koje se dolazi, radi podsjećanja, poruke, pouke i trajnog zavjeta da amanet šehida neće biti iznevjeren.

Ramiz neumorno radi na dokumentovanju zločina u Bratuncu. Nakon tri knjige iz edicije "Genocidna namjera - Bratunac 1992", ove godine bi iz štampa trebala izaći i četvrta knjiga.

- Bit će sedam knjiga. Imat ćemo utvrđen potpuni spisak ubijenih naših komšija, rođaka i prijatelja, nećemo dozvoliti da bilo ko bude zaboravljen, da bilo ko bude izostavljen. Zabilježit ćemo ih i kroz film "Bratunac 1992. - genocidna namjera" sa Avdom Huseinovićem, koji će režirati taj dokumentarni film, a ja sam pripremio scenarij. Mi ćemo uraditi ono što je do nas. Svake godine se na više od 20 mjesta, podsjećamo na zločine koji su počinjeni nad našim narodom i to je naš odgovor i naša obaveza, kao onih koji su preživjeli, jer nismo preživjeli da bismo šutili, preživjeli smo da bismo govorili i svojedočili.

Obnovili smo život ovdje, naša ognjišta, imanja, vratili smo se da živimo u miru, bez da počinimo i jednu osvetničku akciju, nadajući se i pozivajući institucija da rade svoj posao.

A spremni smo da živimo sa našim komšijama, uz nadu i očekivanje da budu kažnjeni oni koji su počinili teške zločine. A nažalost, mnogi koji su počinili zločine su slobodni, nisu kažnjeni, i zbog toga imamo razačarenje spram institucija koje su trebali uraditi svoj posao, a nisu ga uradile. Te institucije nisu ohrabrile ljude da govore. Zapravo njihovo nedjelovanje je sputalo i mnoge ljude da govore za zločine nad Bošnjacima Bratunca - izjavio je on.

Do sada je, kako je naveo, šest osoba presuđeno za monstruozne zločine nad Bošnjacima Bratunca 1992. godine.

- Kad pročitate presudu Daliboru Maksimoviću pred Višim sudom u Beogradu, za višestruko silovanje jedne žene i zasigurno ubistvo tri osobe, pri čemu i monstruozno klanje jedne osobe, da je presuđen na 15 godina. onda vam potpuno bude jasno da su oni koji su ubice i zločinci zapravo nagrađeni. Pri tome, taj je sa velikom vjerovatnoćom počinio ubistvo još nekoliko osoba taj dan, 9. maja 1992., uključujući ubistvo mog oca i komšije Džemala.

Dakle, nisu ohrabrene žrtve da govore, nisu ohrabrene žrtve da svjedoče, žrtve su prepuštene same sebi na način da ako žele da govore i govore, i uz to moraju da snažno uvjere one koji presuđuju da zapravo govore istinu. Onda ste vi u situaciji da, na neki način, osjećate da vas neko ponižava, jer ne vjeruje u ono što vi govorite ili pak želi da vi učinite dodatan napor da dođete do nekih detalja koji vam teško padaju, koji vas emotivno pogađaju, da biste ga uvjerili da je upravo istina ono što vi govorite. Sa druge strane zločincima je puno lakše da dokažu da nisu učestvovali u zločinu, pribavljajući razne vrstu dokumentacije da su bili ovdje ili ondje taj dan, pribavljajući svjedoke koji svjedoče lažno da nije bio taj dan na tom i tom mjestu, pri čemu ja nisam nikada čuo da su kažnjeni ti koji su lažno svjedočili. Sve u svemu, mi ćemo nastaviti našu borbu, nećemo odustati, nećemo se predati, i nadamo se da ćemo imati podršku u budućnosti bolju nego što imamo danas - poručio je Salkić.

Salkić: Nećemo odustati, nećemo se predati

Ramiz Salkić, i drugi Bratunčani, ne traže osvetu, već istinu, pravdu i priznanje za ono što se dogodilo. Ne traže privilegiju, već poštovanje prema žrtvama.

U Bratuncu je, kako je ukazano, svako proljeće podsjetnik - ne samo počinjeno zlo, već i na snagu naroda koji, uprkos svemu, bira da se vrati, ostane i svjedoči.

Jer nisu preživjeli da bi šutjeli. Preživjeli su da bi govorili - u ime onih koji to više ne mogu.