Rektor Univerziteta u Beogradu Vladan Đokić, koga je grupa studenata optužila za zloupotrebu službenog položaja, saslušan je ove nedelje u Upravi kriminalističke policije na Novom Beogradu. Nakon saslušanja koje je trajalo duže od dva sata, rektor Đokić je kazao da ta krivična prijava nije podnijeta samo protiv njega, nego i protiv svih dekana, profesora, studenata i čitave akademske zajednice u Srbiji.

”Aleksandar Vučić pojačava represiju, pa univerzitete u Srbiji, njihove profesore, intelektualnu elitu optužuje za tzv. pokušaj državnog udara. Privođenje rektora Đokića u funkciji je opipavanja pulsa građana: dokle su zapravo spremni da idu braneći slobodu u zemlji koju je Vučić zarobio”, kaže za Slobodnu Bosnu predsjednik Izvršnog odbora Akademije za razvoj demokratije Balša Božović.

Razgovarala Tamara Nikčević

Božović podsjeća da je veliki broj građana podržao rektora BU, što, vjeruje, neće spriječiti predsjednika Srbije da ”sjutra pokuša isto” sa dekanima fakulteta u Nišu, Novom Sadu, Kragujevcu, Beogradu ili Novom Pazaru.

„Aleksandar Vućić upravlja zločinačkim sistemom koji nije promijenjen od devedesetih godina 20. vijeka do danas. Nema autoritet ni kredibilitet da pokrene bilo kakav društveni dijalog; zato, svjestan da samo represijom na kratko može odgoditi svoj politički kraj, nastavlja da pritiska, prijeti, hapsi”, kaže Božović.

Na čemu počiva ”zločinački sistem” koji spominjete?

Pored ostalog, počiva na ucjenama, na represiji, na RTS-u, na Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC), na institucijama koje su vezane ne samo za izvršnu vlast. Kada Vučić jednog dana ode sa vlasti, to ne znači da će sa njim otići i zločinački sitem na čijem je čelu.

Kao što nije otišao ni sa Slobodanom Miloševićem.

Nakon Miloševića, taj je sistem opstao za vrijeme Vojislava Koštunice; Borisu Tadiću je stajao iza leđa i bio aktivan kroz ljude u policiji, u službama, sudstvu i tužilaštvu, u RTS-u, SPC-u. Ubio je i Zorana Đinđića i mnoge. O njemu danas mogu da govore oni koji su ga preživjeli, poput Vuka Draškovića ili Mila Đukanovića.

Pitanje je hoće li studenti i opozicija uspjeti da, zajedno sa Vučićem, smijene taj zločinački sistem.

Rektor Vladan Đokić ne bi mogao biti izabran na tu funkciju bez saglasnosti režima protiv koga se sada pobunio. Na sjednici parlamenta na kojoj je izabrana nova Vlada Srbije, poslanik vladajuće većine podržao je studentsku pobunu i promjenio stranu. Kako to tumačite?

Riječ je o opštoj pobuni protiv režima, u kojoj nisu svi na istim vrednosnim pozicijama. Poslanik koga pominjete ”udario” je sa izrazito proruskih pozicija; rektor Đokić, pak, povezan je sa nezavisnom strukturom Beogradskog univerziteta, koja je vrednosno na suprotnoj strani. I jedni i drugi Vučiću polako izmiču stolicu.

Vučić reaguje tako što bira novu Vladu, koja je otvoreno proruska. U nju ubacuje ministre koji su svojim profesionalnim angažmanom, svojim karijerama vezani za proruski, odnosno antizapadni, antievropski sistem vrijednosti; za politike devedesetih, koje su, poput velikosrpskog nacionalizma, uspjele da prežive, a koji se danas nazivaju - srpski svet. Pokušavajući da konsoliduje korpus od milion, milion i po glasova na koji može da računa, Vučić proevropski dio društva predstavlja kao izdajnički i antisrpski i, jačanjem proruskog narativa, dodatno dijeli društvo. Upravo na toj podjeli nastoji da preživi najveću političku krizu tokom trinaest godina svoje vladavine.

Koliko su danas u Srbiji jake prozapadne politike?

Nažalost, neuporedivo su slabije od proruskih. U bloku koji su tokom posljednjih pet, šest mjeseci formirali studenti, često možete vidjeti simbole i čuti poruke koje ukazuju na bliskost Rusiji, Srpskoj pravoslavnoj crkvi i politikama koje smo definisali kao antievropske i antizapadne. U isto vrijeme, na njihovim protestima možemo da vidimo dobre i pozitivne primjere buđenja građanske, demokratske svijesti.

Koje?

Zajedničko pjevanje ”Vostani Serbije”, na primjer, koje ukazuje i na odnos građana prema aktuelnoj himni Srbije. Studenstka akcija vožnje do Strazbura djelimično je uprskana simbolima kojima se gura prst u oko Evropskoj uniji, tj. onima koji jedini mogu da pomognu i koji su za to zainteresovani. Na jednoj strani su, dakle, Evropski parlament i izvjestilac EU za Srbiju Tonino Picula, koji reaguju i štite studente, a na drugoj ruski FSB, koji dolazi u Beograd i poručuje da je stoprocentno na strani Aleksandra Vučića. Nije pametno u Strazbur ići sa zastavom „Nema predaje za Kosovo“, koju je Aleksandar Vučić okačio na novosadsku tvrđavu i drži je pod stražom partijskih vojnika 24 sata dnevno.

Ako nije pametno, zašto se to radi?

Neznanje, neiskustvo, nekada i loša namjera. Većina studenata ima dobru, iskrenu namjeru i nisu slučajno otišli u Strazbur. A onda se među njima nađe jedan koji kaže da je apolitičan, ali da mu ne smetaju nacistički simboli zastave pod kojom se vrši genocid u Ukrajini. Mislim da taj student tu zastavu nosi namjerno i da, usled nerazumijevanja problema ili neiskustva, ima podršku svog matičnog fakulteta. No, ako znate ko su mu profesori, odakle su dolazili tokom posljednjih nekoliko decenija, za što su se zalagali, mnogo toga će vam biti jasnije.

Govorite o Pravnom fakultetu u Kragujevcu, o njihovom studentu i njegovim profesorima?

Tako je. Reditelj Kokan Mladenović kaže da je ovo društvu rođeno u mirisu baruta i krvi, zato od njega ne možemo očekivati previše.

Ko su ti profesori? Odakle su dolazli?

Dolazili su ne samo sa Kosova, nego i iz drugih djelova bivše zemlje; sa tamošnjih fakulteta, na kojima nisu postojali drugi kriterijumi osim onih koje je davala Državna bezbjednost i zločinački sistem koji nikada nije lustriran. Ti profesori insistiraju na politici ”ne damo Kosovo”, čime su, iako veoma spornih naučnih referenci, sebi obezbijedili mjesta redovnih profesora na fakultetima univerziteta u Srbiji. U tom smislu, ne možete od njihovog studenta zadojenog tom vrstom loše ili zle namjere očekivati da sve razumije.

Razumiju li ostali studenti? Kako studentski redari odmah otmu i uklone zastavu EU, ali zato studentima sa ruskom zastavom ili sa kokardom na šubari ne mogu ništa?

Dominantna Srbija je ova koju simbolizuje studenti o kojima govorimo. Pored toga, problem je i pasivnosti EU prema takvim politikama. Izvjestilac EU bio je Vladimir Bilčik, koji je otvoreno radio za Aleksandra Vučića, favorizujući Srbiju u odnosu na ostale države regiona. Mnogo je razočaranih ostalo čekajući da ih EU odbrani od onoga što im se svakodnevno dešava u Srbiji. Prije dvije godine radili smo istraživanje koje je pokazalo da svega 36 procenata građana ove zemlje želi Srbiju u EU. To je najniža tačka podrške u Evropi. Najveću odgovornost za to snose Vučić i njegova propaganda. Duže od decenije Evropu je vukao za nos, koristio njene fondove kako bi ostao na vlasti, udaljavao Srbiju od EU ostavljajući je u zagrljaju Rusije.

Dio odgovornosti snose opozicioni i mediji i političari, koji poruke Brisela prezentuju i tumače na pogrešan način. I od njih nerijetko možete čuti oštru kritiku na račun EU, dok o ruskoj politici ćute. Insistiranje na poluistinitom izvještavanju o tome kako je Vučić dočekan u EU, šta Brisel od njega traži, jesu li zbog litijuma pristali da trguju s njim… Ne, to nije istina.

Što nije istina?

Vučić dobija ozbiljne packe iz EU. Nedavno mu je šefica EU diplomatije Kaja Kalas poručila da onaj ko želi u EU ne može 9. maja prisustvovati paradi u Moskvi. Vučić je, dakle, pod konstantnom rafalnom paljbom, s tim što se on sada na to manje obazire.

Koga bi onda pogodila eventualna kazna o kojoj govori šefica EU diplomatije - srpsko društvo ili predsjednika Vučića?

Srpsko društvo, naravno. Put Srbije u EU zaustavljen je još 2012. godine. Svojom ogromnom energijom i željom za kontrolom društva Vučić je uspio da nametne tezu da je EU za njega, da ga podržava. Doduše, određeni broj predstavnik evropske administracije otvoreno ga je podržavao i hrabrio u tome što radi, iako se povremeno sumnjalo i na korupciju.

Vučiću evropski put nikada nije bio blizak. Komunicirao je sa euroskepticima poput Viktora Orbana i Roberta Fica i, koristeći covid krizu, uspio da stopira ne samo Srbiju, nego i cio region u evropskim integracijama. Politika ”srpskog sveta” upravo je ono što je rekao Ivica Dačić:

”A gdje ste vi to krenuli? Ne možete nigdje a da se mi prethodno sa tim ne saglasimo!”

Da li je Briselu priroda režima u Srbiji konačno jasna?

Mnogo je jasnija nakon što je Vučić 15. marta u Beogradu pucao na građane koji su mirno izražavali poštu za 16 poginulih građana u Novom Sadu. Vučić je taj pucanj najavio.

Kako?

Rekao je da će u subotu država odsvirati kraj, da će demonstrante pustiti pet ili deset minuta, a onda će uraditi šta će uraditi. U jedanaestom minutu taj top je zaista opalio.

Po matrici Markala, Srebrenice i ostalih zločina koji su se negiranjem produžavali, zločinački sistem sada je pucao na svoje građane, što je sutradan negirao. Kasnije, kada su se građani požalili zdravstvenom sistemu na tegobe, taj zdravstveni sistem im je odgovorio - mnogo gledate N1, niste normalni. A riječ je o stotinama ljudi.

Sjećate se da je predsjednik Vučić, negirajući upotrebu zvučnog oružja, kazao da je država pozvala ruski FSB i američki FBI da sprovedu nezavisnu istragu i potvrde ono što je rekao. Rusi su to potvrdili, gdje se izgubi FBI?

Bio je to izgovor da se dovede FSB. Kažete - pozvaću i FBI i FSB, pa dovedete samo FSB. I nikom ništa.

Mislim da je FSB imao naročiti interes da dođe u Srbiju. Jer zbog čega bi FSB tako požurio da dođe i da sastavi izvještaj koji je, tvrde stručnjaci za bezbjednost, skandalozan, polupismen i amaterski? Мožda zato što je želio da prvi zabode zastavicu ili da ključno utiče na krizu nastalu nakon upotrebe zvučnog topa? Ne bih se začudio da je FSB povezan sa oružjem kojim se pucalo na građane. Jer sve kompanije ili firme koje su prodavale to oružje ili sa Srbijom imale slične ugovore tvrdile su da je upotrebljeno neko oružje, ali da ne mogu da identifikuju koje. Tada ulijeće FSB sa izvještajem da se to nije dogodilo i da je riječ o obojenoj revoluciji. Dva dana nakon upotrebe oružja, Aleksandar Vulin zahvaljuje se ruskoj vladi.

„Hvala Rusiji što je Srbiji pomogla u borbi protiv obojene revolucije”, kaže.

Da li se zahvaljivao za samo oružje ili…? Zanimljivo je da postoje ugovori koji je Srbija sklopila sa Ruskom Federacijom, koje je platila, ali adekvatnu robu nikada nije dobila.

Što nije dobila?

Nije, na primjer, dobila helikoptere i oružje koje je platila. Možda je dobila nešto drugo što nije platila? Pojedini stručnjaci tvrde da podaci koje imamo upućuju na to da Rusija nije slučajno poslala FSB u Srbiju i da je porijeklo oružja upotrebljenog 15. marta ostalo nepoznato.

Pomenuste Aleksandra Vulina... Iako ste novu Vladu premijera Đura Macuta nazvali proruskom, zašto u njoj nema Vulina?

Vulin je pod sankcijama, pa ga nema, ali je cijela vlada sada dodatno ojačana ruskim vrednosnim politikama. Vulina nema i zato što nije simbol. Simbol je Vučić. On je postavio ministre koji su zamjena za Vulina.

Je li ovo zaista Vlada osvete, Vlada odmazde, kako to tvrdi opozicija?

Jeste. Vučić je doveo ministre spremne na progon univerzitetskih profesora; na to da hapšenjima zamijene intelektualnu elitu, baš kao što su 2012. i 2013. godine hapšenjima mijenjali i političku i ekonomsku elitu. Dosadašnju ministarku nauke, ženu sa izuzetnim rezultatima, Vučić je zamijenio čovjekom koji je ne polupismen, nego poluusmen. Ministar informisanja zapalio je zastavu EU, dok neke ministre njihovi studenati na Beogradskom univerzitetu, na Učiteljskom fakultetu, optužuju za seksualno uznemiravanje. To je grupa pomoću koje Vučić pokušava da rulji koja ga je dovela na vlast pošalje poruku da je još u sedlu i da će se odbraniti od onih koji će pokušati da ga odbore sa vlasti.

Hoće li uspjeti?

Ako pitate da li će sada građani uspjeti da ga sruše, neće. Nova Vlada, represija i sve što će uslijediti kratkoročno će ga spasti. Ipak, moraćemo da sačekamo. Jer, dugoročno, ako nije formalno pao, jasno mu se vidi politički kraj. Više nema ni moć ni kredibilitet kakav je imao. Nema ni podršku zapadnih vlada koje su ga držale na vlasti.

Vučiću je jasno šta se dešava, vidi on to bolje od nas.

Kada kažete da predsjednik Srbije nema podršku zapadnih partnera, ne koga mislite? Nedavno se sreo sa predsjednikom Makronom.

Macron je Vučiću stao na rep.

Kako?

Znam šta se dešava u Bosni i Hercegovini; podržavanje Dodikovog secesionizma je neprihvatljivo, rekao mu je Makron. Bila je to svojevrsna prijetnja. Dominantna tema tog razgovora bili su Milorad Dodik i BiH.

Evropa je trenutno veoma usresređena na BiH, Rusija nemoćna da izveze krizu, a američka administracija, koja je opet uletjela u svoje negativne rukavce, reaguje pozitivno. Sjetite se nedavne oštre poruke Marka Rubija Dodiku.

Kosovo i Vlada Albina Kurtija iskoristili su krizu Vučićevog režima kako bi donekle riješili politički problem na cjelokupnoj teritoriji Kosova. Pravosudni sistem Bosne i Hercegovine takođe je reagovao, ali ne do kraja. Mislim da će ovoga puta morati ići do kraja: Dodik mora biti priveden pravdi, mora biti uhapšen.

Koliko je to rizično?

Rizik nije veći od cijene. A cijena je jedinstvena i sačuvana Bosna i Hercegovina. Mnogo više bi se rizikovalo ukoliko bi Bosna i Hercegovina, pokušavajući da spusti tenzije, odustala. Dodik više nema podršku unutar RS, nema je u toj mjeri ni u Srbiji, ni u nekim međunarodnim krugovima. Orban mu je ponudio eventualno bjeg iz Bosne i Hercegovine, ne podršku u krizi. EUFOR se naoružava, ima sve veći broj pripadnika, teško da bi se neko usudio da im se suprotstavi. Dok ozbiljno klecaju koljena Aleksandra Vučića i njegovog zločinačkog režima, administracija Bosne i Hercegovine morala bi da iskoristi trenutak i da na taj svoj veliki problem konačno stavi tačku.