Predsjednik Donald Trump osudio je odbijanje Ukrajine da prihvati gotovo sve ratne ciljeve Kremlja i nagradi Rusiju za njenu agresiju, nazvavši stav Kijeva “veoma štetnim za mirovne pregovore”. Kolumnista Washington Posta, Lee Hockstader, postavlja pitanje o kakvim je "pregovorima" riječ? "Trump sigurno ne misli na onu vrstu direktne, uporne diplomatije koju su Sjedinjene Države organizirale prije 30 godina kako bi okončale posljednji veliki evropski rat – rat u BiH", piše on.

Hockstader piše za Washington Post da su ti pregovori, pod okriljem Washingtona i uz izolaciju zaraćenih strana u američkoj vojnoj bazi blizu Daytona, Ohio, uključivali “kontinuirano, detaljno, odlučno ubjeđivanje, suočavanje i pozivanje na razum – uz prijetnju američke sile“. Drugim riječima, to je bio “konkretan diplomatski posao, bez iluzija”.

“Za razliku od toga, Trump nije organizirao nikakve razgovore – ni direktne ni indirektne, ni u blizini ni na daljinu – između Rusije i Ukrajine. Umjesto da iznese principe na kojima bi se mogao temeljiti trajan mir – poput sigurnosnih garancija koje bi zaštitile Ukrajinu od daljnje agresije, ili pravde za ratne zločince – predsjednik nudi podbadanja ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom i simbolične packe ruskom diktatoru Vladimiru Putinu“, piše on.

Lažna diplomatija

Rezultat “veoma podsjeća na lažnu diplomatiju”, rekao je Gerald Knaus, bivši profesor na Harvardu i direktor berlinskog think tanka European Stability Initiative. “To je potpuna suprotnost diplomatiji zasnovanoj na vrijednostima”.

Hockstader objašnjava da je zaustavljanje krvavog rata u BiH značilo prisiljavanje srpskog vođe Slobodana Miloševića i njegovih neprijatelja na mirovni sporazum. “To je zahtijevalo stotine sati direktnih, posredovanih i višestrukih razgovora u Daytonu. Bilo je potrebno mnogo suptilnosti, strpljenja i nepokolebljive posvećenosti – upravo one osobine koje Trumpu nedostaju“.

Daytonski sporazum ispregovaran je pod vodstvom posebnog izaslanika predsjednika Billa Clintona za Balkan, Richarda Holbrookea. Hockstader navodi da je on imao svoje mane, ali da je i bio “diplomatski talent kakav se javlja jednom u generaciji, s dubokim znanjem politike, procesa i historije“.

“U slučaju rata u Ukrajini, Trump nije imenovao diplomatu, već investitora u nekretnine, Stevea Witkoffa, za svog izaslanika za Rusiju. Witkoffovo poznavanje ruske i ukrajinske historije, političkih nijansi rata i psihologije Putina i Zelenskog je – da budemo blagi – nepotvrđeno. U tom procesu, Trump je ponizio Zelenskog, ucjenjivao Ukrajinu, kao papagaj ponavljao rusku propagandu i rijetko prozivao Ruse. Pristao bi na teritorijalna osvajanja Moskve u istočnoj Ukrajini i na Krimu, čime bi legitimizirao Putinovu agresiju“.

Hockstader dalje navodi da je Holbrooke diplomatsko iskustvo sticao u Vijetnamu, tokom ranih godina rata, gdje je iz prve ruke vidio i snagu i ograničenja američke moći. S druge strane, Witkoff je svoju karijeru gradio kupujući zgrade u New Yorku.

Daytonski sporazum, potpisan 1995. godine, nije bio savršen, niti je izliječio gorke podjele iz bosanskog rata. Ali je okončao jedan užasan sukob i stvorio multietničku državu, zasnovanu na demokratskim institucijama, koja je gotovo tri decenije ostala u miru.

Hockstader navodi da “kontrast između mukotrpnog procesa koji je doveo do tog ishoda i Trumpovog ispadima obojenog, prokremaljskog pristupa, ne može biti izraženiji”.

“U Daytonu su Sjedinjene Države s izuzetnom vještinom režirale ozbiljnu mirovnu konferenciju. U slučaju Ukrajine, svjedočimo manifestaciji poremećaja pažnje koji se lažno predstavlja kao diplomatija“.

“Danas je Washington potpuno napustio istinu”

Hockstader navodi da su se američki diplomati u Daytonu suočavali su se s teškim istinama.

“Danas je Washington potpuno napustio istinu. Predsjednik lažno tvrdi da je Ukrajina započela rat. Potpredsjednik JD Vance kaže da će za okončanje sukoba biti potrebne “određene teritorijalne razmjene”, pritom zanemarujući činjenicu da Rusija kontroliše gotovo petinu Ukrajine, dok se Kijev drži za sitne djeliće ruske teritorije“, navodi on.

Thomas Kleine-Brockhoff, predsjednik Njemačkog vijeća za vanjske odnose, rekao je da su daytonski razgovori bili “pažljivo isplanirani mirovni pregovori, potkrijepljeni američkom moći”.

Za razliku od toga, kaže, Trumpova intervencija u Ukrajini “predstavlja promjenu strane Amerike, koja to naziva ‘pregovorima’ kako bi prikrila stvarnost. … Tu se sve svodi na to ko je jači, a ko slabiji, bez ikakvih obaveza prema bilo kome”.

“Sve upućuje na to da Trump kompromis vidi kao predaju Ukrajine – bez ikakve garancije da Rusija neće pokrenuti nove napade, pod bilo kakvim izgovorom, kad se ponovo naoruža i konsoliduje. Nasuprot tome, Putin nije ustuknuo ni za pedalj. U najgorem slučaju, iz ruske perspektive, njegovi maksimalistički ciljevi – podčinjavanje Ukrajine i postavljanje marionetskog lidera u Kijevu – možda će samo morati pričekati“, piše Hockstader.

On objašnjava da bi jedini stvarni garant slobodne i nezavisne Ukrajine, zaštićene od daljnje ruske agresije, bilo da to bude članica NATO-a – što je Trump isključio – ili da se pošalje evropska stabilizacijska sila na terenu, koja bi zahtijevala američku obavještajnu podršku, zračnu pomoć i logističku podršku – što je također odbacio.

“Problem je u tome što ukrajinska historija – i nedavna i ona iz 20. stoljeća – sugeriše da Ukrajina neće skoro pristati na tako jednostrano rješenje. Čak i nakon Drugog svjetskog rata, moskovskim trupama trebalo je više od pet godina da slome oružani otpor sovjetizaciji zapadne Ukrajine. Trumpovo jednostrano maltretiranje nije recept za trajan mir. To je nacrt za novo krvoproliće, nesigurnost i nestabilnost“.