Odlazak predsjednika Srbije Aleksandra Vučića na paradu u Moskvu, te boravak predsjedavajuće Predsjedništva BiH Željke Cvijanović i čelnika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika i Nenada Stevandića na istom skupu s još 20 diktatora, za „Slobodnu Bosnu“ komentirao je politolog Davor Gjenero.

Gjenero se posebno osvrnuo na Vučićev moskovski izlet i na ono što slijedi nakon njegova povratka u Srbiju, te upozorio na burne dane koji tek čekaju studente koji već mjesecima demonstriraju protiv Vučićevog režima, tražeći vanredne izbore.

-Novinari su često neodgovorni. Uzimaju si za pravo podsmjehivati se tome što Vučićevi tabloidi već danima govore o njegovu putu na poklonstvo hazjajinu Putinu, kao ne samo genijalnom potezu, nego i kao ilustraciji njegova osobnog heroizma. Taj heroizam, doduše, nije iskazao preletom za Moskvu najkraćim putem, iz Srbije zračnim prostorom Mađarske, pa preko Ukrajine izravno za Moskvu, ali nećemo pretjerivati.

Vučić pamti nešto što su oni koji mu se podsmjehuju zaboravili. Novinari su, doduše, čitali o rizicima od pušenja u Rusiji, koje lako dovodi do pada kroz zatvoreni prozor na visokom katu zgrade, čitali su o nuspojavama pijenja čaja. Vučić je svojim očima vidio nešto za sebe daleko strašnije od te novinske lektire, a istovremeno „suptilnije” i „znanstvenije”. Pred tim novinarima koji se smiju na tvrdnju da je Vučićev put u Moskvu izraz osobnog herojstva, naime, nitko nije slatkog mladog jazavčara zagurao u usku staklenu cijev i onda je ispunio vodom.

Pas je tada, doduše, izvučen iz vode prije nego što se ugušio, a budući da je bila riječ o slatkom malom jazavčaru, a ne o pit-bulu, kad je došao do daha, bio je sretan što je ostao živ i pokušao se umiljavati ljudima oko njega. Vučić, pak, nije mogao ne razumjeti poruku koju su mu poslali u ime Hazjajina, a nakon toga doći ponovno u Moskvu, na noge tom istom Hazjajinu, za kojeg ne znaš unaprijed hoće li biti ljut ili dobro raspoložen, nije drugo nego veliko osobno herojstvo. Pogotovo nakon što mu je lani u oktobru u Kazan poslao Aleksandra Vulina. Ne u kazan u kojem bi skuhali Vulina, nego u Kazan na Volgi, glavni grad Tatarstana, gdje je Putin organizirao summit svoje integracije BRICS.

DRAMA NAKON POVRATKA

Bez šale, Vučić je uvjeren da će, unatoč jasnoj poruci EU, i ova njegova eskapada proći bez međunarodnih sankcija, i već se sprema u utorak 13. ovog mjeseca ismijavati predsjednika Europskoga vijeća Antonia Costu, koji dolazi u Beograd, i onda krajem tjedna u Ateni izvoditi performanse na marginama summita Europske političke zajednice u Tirani.

Europa, nažalost, reagira sporo, ali put Vučića na susret s agresorom na Ukrajinu i skupinom besprizornih diktatora, što ih je Putin pokazivao svom partneru u stvaranju Željezne zavjese oko novog Carstva zla, šefu Komunističke partije Kine Xi Jimpingu, trebao bi biti dovoljan razlog za momentalnu suspenziju pristupnih pregovora. To, pak, mora značiti i suspenziju svih prava koja proizlaze iz kandidatskog statusa, od nevažnog članstva u asocijacijama kakva je Europska politička zajednica, do daleko ozbiljnijih, prava na bescarinsku trgovinu s Unijom, ali i na ulazak u Schengenski prostor bez viza za građane Srbije.

U Moskvi je Vučić govorio o tome kako je „pobijedio obojenu revoluciju”, iako socijalna dinamika koju on tako naziva traje i dalje nesmanjenim intenzitetom. To može značiti samo jedno – sa svojim gospodarima je dogovorio početak zaoštrene represije prema studentima, profesorima, prosvjetnim radnicima, odvjetnicima, sucima i tužiteljima, koji pokazuju volju da sudjeluju u pretvaranju srbijanskog autoritarnog društva u demokratsko, te izgradnju autonomnih institucija, nasuprot institucionaliziranoj samovolji Vučićeve sljedbe.

E, prema tim ljudima koji već mjesecima trpe, prema studentima, ali i sveučilišnim profesorima koji mjesecima ne dobivaju plaće, prema prosvjetnim radnicima kojima pomažu samo jedna privatna zaklada i ljudi iz IT sektora koji podupiru tu zakladu, prema njima Europska unija ima obveza, jer i kad to jasno ne govore, ti ljudi su zapravo svoje djelovanje odredili sukladno vrijednostima EU. Konačno je to i europska administracija priznala, pa komesarka Marta Kos govori da u Europska komisija od režima u Srbiji očekuje isto što i njeni nezadovoljni građani.

Ali, razmišlja li netko u Uniji da će, ako krene represija, studentima koji će ostati bez studentskih prava i mogućnosti obrazovanja, u okviru Erasmusa ili u nekom drugom okviru, biti nužno osigurati pravo na obrazovanje u državama članicama Unije. Svi su zaboravili na društvene aktiviste, što ih Vučićev autoritarni režim mjesecima drži u zatvorima i iscrpljuje, a kako prolaze oni na koje se režim okomi, najbolje znaju ona dva nesretnika iz Bora, koja bez ikakvih dokaza sude za ubojstvo djeteta, a brata jednog od njih policija je batinama ubila u zatvoru, ne bi li izvukla lažno priznanje.

VUČIĆ I DODIK IMALI "POVLAŠTENI" STATUS U MOSKVI, U ZADNJIM REDOVIMA

Vučić je ovih dana bio tapšan kao hrabar i odan u Moskvi, i sad se vraća osokoljen za dosad neviđena kršenja ljudskih prava u Srbiji. A međunarodnog plana o tome kako pomoći građanima Srbije da prežive torturu diktatora jednostavno nema.

Zabavno je bilo promatrati da je Milorad Dodik u Moskvi tretiran jednako kao i vođe ruskih okupiranih zona u drugim državama, što ih međunarodna zajednica ne priznaje, a da je formalna predstavnica suvereniteta BiH, članica Predsjedništva BiH, koja je došla u Moskvu, ondje ostala u sjeni paradržavnika Dodika. Ona je, očito, bila najžalosniji lik u toj galeriji diktatora, hohštaplera, prevaranata i zločinaca, komentirao je Gjenero za „Slobodnu Bosnu“.

(M.I.)