Ruski predsjednik Vladimir Putin ponudio je Ukrajini nastavak izravnih pregovora u Istanbulu, i to bez ikakvih preduvjeta. Ukrajina i njezini saveznici odbijaju takav pristup i inzistiraju da bilo kakav dijalog može započeti tek nakon što Rusija pristane na 30-dnevni prekid vatre. U međuvremenu, američki predsjednik Donald Trump šalje proturječne poruke: s jedne strane poziva na pregovore, a s druge ne skriva svoje nestrpljenje i spremnost da „zalupi vratima“ ako se ne vidi napredak.

Iza Putinove inicijative, upozorava ruski analitičar Alexander Baunov u velikoj analizi objavljenoj na portalu Meduza, ne stoji iskrena mirovna ponuda, već klasičan obrazac ruske vanjske politike koji se sastoji od balansiranja između sirove sile i traženja međunarodne legitimacije. Meduza, jedan od najvažnijih nezavisnih ruskih medija u egzilu, često objavljuje kritičke i istraživačke tekstove koji nude dublji uvid u motive Kremlja i unutarnju dinamiku ruske politike.

Povijesne paralele

Baunov uspoređuje Putinovo ponašanje s onim Josifa Staljina nakon Drugog svjetskog rata, zbog pokušaja da se zadrži što više teritorija osvojenog silom, ali uz međunarodno priznanje tog osvajanja. Takva logika vidljiva je i u simbolici: Volgogradski aerodrom nedavno je preimenovan u Staljingrad, a u okupiranom Melitopolju postavljen je Staljinov kip.

Putin je svoju ponudu iznio večer nakon Parade pobjede održane 9. svibnja, na kojoj su ruski veterani SVO-a (specijalne vojne operacije, kako Kremlj naziva agresiju na Ukrajinu) prodefilirali Crvenim trgom, dok su ih strani državnici pozdravljali s tribina. U poruci se jasno pokušao pozicionirati kao vođa nove „antifašističke koalicije“.

Za razliku od ukrajinske inicijative, koju su gotovo jednoglasno podržali čelnici EU i niza drugih zapadnih država, a koja jasno traži trenutačan prekid vatre kao uvjet za bilo kakve razgovore, Putinov prijedlog ide u suprotnom smjeru: pregovarati dok rat i dalje traje. Takav potez nije diplomatski gaf, nego pažljivo osmišljena strategija. Kako piše Baunov, srž Putinove poruke nije u tome da ponudi novo rješenje, već da želi stvoriti dojam da se vraća nečemu što je već postojalo: razgovorima iz Istanbula iz proljeća 2022., koji su se tada također vodili paralelno s borbama u Ukrajini.

Vješta izgradnja narativa

Time Kremlj pokušava uspostaviti narativ da Rusija ne popušta, ne reagira na zahtjeve Zapada, nego jednostavno „nastavlja gdje se stalo“, i to na vlastitu inicijativu. Čak je i pažljivo izabran datum Putinove objave, koja je stigla tri dana nakon ukrajinskog poziva na prekid vatre, čime se dodatno podcrtava poruka da Moskva ne reagira na vanjske podražaje, već djeluje samostalno.

U pozadini je ključna diplomatska poza: Rusija ne smije izgledati kao strana koja popušta pod pritiskom, osobito ne američkim. Pregovori bez primirja omogućuju Putinovu režimu da zadrži dojam snage, i još važnije, da zadrži inicijativu. Pregovara se, ali pod ruskim uvjetima, dok granate i dalje padaju, poručuje time Putin.

Trump sebi čuva odstupnicu

Ovako postavljeni pregovori odgovaraju i Donaldu Trumpu. Format u kojem „pregovori traju, a mir nije ni na vidiku“ omogućuje mu da ostane prisutan u procesu, a da ne preuzme potpunu odgovornost za ishod. U tom vakuumu može istovremeno glumiti posrednika, izricati prijetnje i nametati uvjete, ali i uvijek imati izlaznu strategiju ako stvari krenu loše. Ako pregovori propadnu, Trump se može povući uz optužbe na račun bilo koje strane – Ukrajine, Rusije, čak i Europljana – i tako sačuvati vlastiti politički kapital.

Za Putina, ovaj model nosi unutarnju političku korist. Dokle god se pregovori vode, čak i bez konkretnog pomaka, režim može tvrditi da djeluje racionalno i odgovorno. A istovremeno se izbjegava sve što bi nalikovalo novom „Minsku“, odnosno mirovnom sporazumu koji bi uključivao teritorijalne ili političke ustupke Ukrajini.

U kolektivnom sjećanju ruske ratoborne javnosti, svaki takav dogovor simbol je slabosti. Zato je i izuzetno važno za Kremlj da se ne stvori percepcija kako je Rusija ta koja po vanjskim pritiskom od nečega odustaje, na nešto pristaje, nešto priznaje ili potpisuje, a da pritom ništa ne dobija zauzvrat.

Trumpov posao stoljeća

Prema Baunovu, Trump je spreman prihvatiti niz ruskih zahtjeva koje bi većina zapadnih lidera smatrala neprihvatljivima. Među njima su i priznanje ruske aneksije Krima, de facto legalizacija ruske kontrole duž trenutne bojišnice, ublažavanje ili čak potpuno ukidanje zapadnih sankcija, te potpuna normalizacija trgovinskih i diplomatskih odnosa s Moskvom. U Trumpovu pristupu, to nije kapitulacija, već „posao stoljeća“: nagodba kojom bi rat bio okončan bez daljnjih eskalacija, Putin bi postao figura stabilnosti, a Trump međunarodni mirotvorac koji je, barem u vlastitom narativu, spriječio treći svjetski rat.

U Trumpovom svijetu, ovakav dogovor predstavlja pragmatično rješenje i političku pobjedu: mir po cijenu teritorijalnih ustupaka Ukrajine, uz formalni preokret zapadne politike prema Rusiji. No ono što Trump vidi kao razumnu nagodbu, mnogi na Zapadu vide kao legitimizaciju agresije i poticanje sličnih sukoba u budućnosti. Jer ako se nagrađuje onaj koji prvi zapuca, gdje su granice mira, a gdje počinje kapitulacija slabijeg?

Još važnije, Trump bi u tom scenariju imao velik problem s implementacijom vlastitih ideja. Iako je često iskazivao prezir prema Volodimiru Zelenskom i Europi, realno je očekivati da ipak ne može uvjeriti Ukrajinu da preda teritorije koje Rusija nikad nije zauzela. Niti ima načina da natjera Europsku uniju da pristane na duboke ruske zahtjeve koji zadiru u unutarnju političku strukturu Ukrajine: od sastava vojske, preko kontrole jezika i obrazovanja, do izmjene političkog sustava i izbornog okvira.

Pregovori kao sredstvo pritiska

Ti ruski uvjeti prelaze granice klasičnog mirovnog ugovora i zapravo su uvjeti za preoblikovanje cijele države u skladu s interesima i ideologijom agresora. To ne bi bio mirovni proces, već tiha transformacija suverene države u satelit. A upravo ta nemogućnost da se ovakva vizija provede, čak i uz Trumpovu najbolju volju, pokazuje koliko je dubok jaz između ruske ambicije i političke stvarnosti.

Iz svega toga proizlazi ključna točka Baunovljeve analize: Putin ne traži kraj rata u klasičnom smislu. Ne traži mir. On traži priznanje. Traži da ono što je uzeo silom bude prihvaćeno kao legitimno, trajno i neupitno. U tom kontekstu, pregovori bez prekida vatre nisu put prema miru, nego sredstvo za daljnju prisilu. Pregovarački stol tako postaje nastavak bojišta drugim sredstvima: pritisak traje, samo na više frontova, prenosi Telegram.hr.