Piše: Tomislav KLAUŠKI (24sata)

Tomislav Tomašević uporno izbjegava sučeljavanja u prvom krugu lokalnih izbora za gradonačelnika Zagreba. 

Je li to demonstracija snage ili izraz slabosti?

"Jedino na što im se svodi kampanja je blaćenje mene. Znači, ja sam razlog njihova postojanja i nemaju ništa za ponuditi građanima osim blaćenja, kleveta i provlačenja kroz blato", ponovio je ovoga tjedna Tomašević, objavljujući kako u prvom krugu neće sudjelovati u TV debatama, ali će u drugom krugu zato sudjelovati "u barem tri debate".

On ne želi da ga javno blate, a najviše se bune oni koji bi ga javno blatili.

Pa ga stoga nazivaju kukavicom, tvrde da je njegovo odbijanje sučeljavanja "apsurdno i smiješno", optužuju ga da vodi prljavu kampanju, insinuiraju kako ima "važnija sučeljavanja u Uskoku".

A Tomašević naprosto ne može dočekati dan izbora.

Opsesija izbora

Kako god bilo, sučeljavanja su postala opsesijom hrvatskih izbornih ciklusa, tim više otkako se politička scena personalizirala, a biračima se nude osobe i njihove osobnosti, a ne stranke i njihovi programi. 

I naravno, izazivači traže sučeljavanja, vladajući bježe od njih.

Je li to potvrda njihove moći, u smislu da im ne treba politički fajt i davanje prostora izazivačima da bi kao favoriti potvrdili pobjedu, ili iskaz nemoći, jer strahuju od toga da njihovi nedostaci i promašaji dođu do izražaja?

U prvom redu, Tomašević ima pravo odlučiti da se neće pojaviti na sučeljavanjima, za što će onda odgovarati pred svojim biračima. Hoće li ga oni zbog toga kazniti ili nagraditi, to je apsolutno rizik koji je on spreman preuzeti.

Svi protiv njega

Osim toga, Tomašević je postao legitimna meta i na njegov račun slažu se brojni - opravdani ili neopravdani, legitimni ili lažirani - prigovori. Hoće li on javno na njih odgovoriti ili će pustiti izazivače da protiv njega, kako se požalio, nesmetano vode kampanju blaćenja, to je opet rizik koji će preuzeti i sa čijim će posljedicama morati živjeti.

Nadalje, Tomašević jedini ima nešto izgubiti na tim sučeljavanjima: ostali protukandidati traže bilo koji način da oslabe gradonačelnika i uberu nekakve bodove u tom medijskom šaketanju. Tomašević ne želi biti u defanzivi i braniti se od napada i kritika, naročito grupnog cipelarenja, kako ne bi ispao slab i ranjiv.

Ali i u tome se mogu skupiti bodovi: birači mogu upravo u tome pronaći motivaciju da izađu na izbore i zaštite svog gradonačelnika od nasilnika koji ga udaraju.

Tko jači, taj kvači

Jednako tako, ne treba zaboraviti ni činjenicu da su sučeljavanja specifičan, pomalo i kontroverzan, model medijske kampanje u kojem obično kvači onaj tko je jači. Stil često zna prevagnuti pred sadržajem, snaga retorike često može nadjačati snagu argumenata, a provokacija i kritika dominiraju nad programskim porukama.

Netko bi rekao da sučeljavanja nisu za slabiće. A netko i da su skrojena za nasilnike.

Iako su zapravo naklonjene političarima koji su spretniji u debati, polemici, glumi pred kamerama.

Propaganda i kampanja

Konačno, problem s Tomaševićevom odlukom leži u tome što građani nisu dobili sami procijeniti snagu argumenata svih uključenih aktera, već su izloženi jednostranoj propagandi ili prisiljeni svjedočiti prljavoj kampanji. 

Svatko govori samo ono što želi reći, pa onda i birači slušaju samo ono što žele čuti.

Napokon, Tomaševićeva odluka da se ne pojavi na sučeljavanjima u prvom krugu povlači još neka, možda i ključna pitanja koja govore o njegovu političkom karakteru: hoće li to postati gradonačelnikova praksa u narednom periodu, hoće li birati prilike u kojima će se obraćati građanima i hoće li svaki puta raditi selekciju protivnika s kojima će se sučeljavati?

To ne zvuči baš obećavajuće.

I neodoljivo podsjeća na praksu Milana Bandića.