Piše: Nedžad Ahatović / GEOPOL

Smrtonosni militantni napad u Pahalgamu, Kašmiru pod indijskom upravom, izazvao je oštru eskalaciju između Indije i Pakistana, pri čemu su obje strane razmjenjivale pucnjavu preko linije kontrole i narušavale diplomatske odnose.

Sukob između Indije i Pakistana proizašao je iz podjele Britanske Indije 1947. godine. Podjela je uspostavila Pakistan s većinom muslimana i Indiju s većinom hinduista i pružila je različitim regijama Džamua i Kašmira priliku da odaberu kojoj zemlji će pristupiti. Maharadža (kašmirski monarh) je u početku tražio nezavisnost, jer je Kašmir vijekovima bio zanemaren i potčinjen osvajanjem imperija. Međutim, na kraju je pristao da se pridruži Indiji u zamjenu za pomoć protiv invazije pakistanskih stočara, što je izazvalo Indo-pakistanski rat 1947-48. Sporazum iz Karačija iz 1949. godine privremeno je okončao nasilje u regiji Jammu-Kashmir uspostavljanjem linije prekida vatre koju su nadgledali članovi UN-ovog potkomiteta za primirje. Napetosti su tinjale sve dok okršaj između graničnih kontrola nije eskalirao do potpunog rata 1965.

Godine 1971. Indija i Pakistan su vodili još jedan kratki rat oko Istočnog Pakistana, pri čemu su indijske snage pomogle Istočnom Pakistanu da stekne nezavisnost, što je rezultiralo uspostavljanjem današnjeg Bangladeša. Indija i Pakistan su pokušali da uvedu novu eru bilateralnih odnosa Sporazumom iz Simle iz 1972. godine, kojim je uspostavljena linija kontrole. Ova privremena vojna kontrolna linija podijelila je Kašmir na dvije administrativne regije. Međutim, 1974. sukob je dobio novu dimenziju uvođenjem nuklearnog oružja, podižući ulog svake konfrontacije. Te godine Indija je testirala svoje prvo nuklearno oružje, što je pokrenulo trku u nuklearnom naoružanju u kojoj će Pakistan dostići istu prekretnicu dvije decenije kasnije.

Pakistan je 1989. iskoristio rastući pokret otpora u Kašmiru pod indijskom upravom kako bi potkopao indijsku kontrolu, ponovo podstakao tenzije i započelo decenijama zajedničkog nasilja. Uprkos ponovnom opredjeljenju za LOC 1999. godine, pakistanski vojnici su prešli LOC, što je izazvalo Kargil rat. Iako obje zemlje održavaju krhko primirje od 2003. godine, redovno razmjenjuju vatru preko sporne granice. Obje strane optužuju drugu za kršenje primirja i tvrde da pucaju kao odgovor na napade. 26. novembra 2008. godine, strahovi da će Indija i Pakistan ponovo krenuti u direktnu vojnu konfrontaciju porasli su nakon što su militanti započeli opsadu indijskog glavnog grada Mumbaija. Tokom tri dana ubijeno je 166 ljudi, uključujući 6 Amerikanaca. I Indija i Sjedinjene Države okrivile su pakistansku Lashkar-e-Taiba (LeT), militantnu grupu s navodnim vezama s pakistanskom obavještajnom službom Inter-Services Intelligence (ISI) – primarnom obavještajnom agencijom Pakistana – za izvršenje napada. Indijska vlada je sarađivala sa pakistanskom vladom kako bi počinioce privela pravdi, otvarajući put za poboljšanje odnosa.

2014. mnogi su se nadali da će Indija nastaviti značajne mirovne pregovore s Pakistanom nakon što je novoizabrani premijer Indije, Narendra Modi, pozvao pakistanskog premijera Nawaza Sharifa da prisustvuje njegovoj inauguraciji. Nakon kratkog perioda optimizma, odnosi su se pogoršali u augustu 2014. godine kada je Indija otkazala razgovore s pakistanskim ministrom vanjskih poslova nakon što se pakistanski visoki komesar u Indiji sastao s liderima kašmirskih separatista.

Zamah ka značajnim razgovorima zaustavljen je u septembru 2016., kada su naoružani militanti napali udaljenu bazu indijske vojske u Uriju, ubivši osamnaest indijskih vojnika u najsmrtonosnijem napadu na indijske oružane snage u posljednjih nekoliko desetljeća. Indijski zvaničnici optužili su Jaish-e-Mohammad (JeM), drugu grupu koja ima navodne veze sa ISI, za izvođenje napada. Kao odgovor, indijska vojska je objavila da je izvela “hirurške napade” na terorističke kampove unutar Kašmira pod pakistanskom upravom. Nasuprot tome, pakistanska vojska je negirala da se takva operacija dogodila.

Ovaj period je obilježen porastom graničnih okršaja koji su počeli krajem 2016. i nastavljeni u 2018., ubivši na desetine i raselivši hiljade civila s obje strane linije kontrole. Više od tri hiljade prekograničnih udara prijavljeno je u 2017. godini, dok je skoro hiljadu prijavljeno u prvoj polovini 2018. Militanti su u oktobru 2017. pokrenuli napade na indijski paravojni kamp u blizini Srinagara i, u februaru 2018., na bazu indijske vojske u regiji Jammu, u kojima je ubijeno pet vojnika i civil. Za to vrijeme nastavljene su i nasilne demonstracije i antiindijski protesti koji pozivaju na neovisni Kašmir. Preko tri stotine ljudi, uključujući civile, indijske snage sigurnosti i militante, ubijeno je u napadima i sukobima 2017. Nakon višemjesečnih indijskih vojnih operacija usmjerenih na kašmirske militante i demonstracije, Indija je u maju 2018. objavila da će poštovati primirje u Kašmiru tokom mjeseca Ramazana po prvi put u skoro dvije decenije; operacije su nastavljene u junu 2018. Kasnije u maju, Indija i Pakistan su se formalno dogovorili o prekidu vatre duž sporne granice sa Kašmirom, čime bi se obnovili uslovi njihovog sporazuma iz 2003. godine.

U februaru 2019. u napadu na konvoj indijskih paravojnih snaga u Pulwami, Kašmiru pod indijskom upravom, ubijeno je najmanje četrdeset vojnika. Napad, koji je preuzela pakistanska militantna grupa JeM, bio je najsmrtonosniji u Kašmiru u tri decenije. Indija je uzvratila zračnim napadom na kampove za obuku terorista unutar pakistanske teritorije, nakon čega su uslijedili pakistanski zračni napadi na Kašmir pod indijskom upravom. Razmjena je eskalirala u zračni sukob, tokom kojeg je Pakistan oborio dva indijska vojna aviona i zarobio indijskog pilota; pilot je pušten dva dana kasnije. Ovaj kratkotrajni sukoba trebao je Indiji da bude upozorenje da su pakistanske oružane snage daleko od one dezorganizirane vojne formacije iz sedamdesetih I osamdesetih godina prošlog stoljeća. 

U avgustu 2019., nakon raspoređivanja desetina hiljada dodatnih vojnika i paravojnih snaga u regionu, indijska vlada je odlučila da opozove član 370 indijskog ustava. Promjena je uklonila poseban status Džamua i Kašmira, prisiljavajući Kašmire da se pridržavaju indijskog imovinskog i običajnog prava i efektivno umanjujući njihovu autonomiju. Ovaj potez ne samo da je razljutio Kašmirce, već je i u Pakistanu smatran “teškom nepravdom”. Uklanjanje člana 370 značilo je agresivniji pristup Modijeve vlade da integriše Kašmir u Indiju kroz doktrinu hinduističkog nacionalizma.

Tokom 2024. godine, nasilje se nastavilo u Kašmiru kao odgovor na spomenute sve veće napore New Delhija da konsoliduje teritorijalnu kontrolu. Napadi su posebno bili usmjereni na indijske putnike i radnike u regiji. U junu 2024. militanti su otvorili vatru na autobus koji je prevozio hodočasnike koji su putovali do hinduističkog svetilišta u gradu Reasi. U napadu je poginulo devet, a povrijeđeno preko trideset. U oktobru su militanti ubili sedam ljudi u Kašmiru na gradilištu projekata tunela koji povezuje Kašmir sa sjevernom regijom Ladakh.

22. aprila 2025. tenzije su eskalirale nakon što su militanti napali indijske turiste u Kašmiru, ubivši dvadeset pet indijskih državljana i jednog državljanina Nepala. Incident je označio najsmrtonosniji teroristički napad na indijskoj teritoriji od napada u Mumbaiju 2008. godine. Indija je okrivila Pakistan za skrivanje grupe odgovorne za napad i uhapsila dvojicu pakistanskih državljana kao osumnjičene. Pakistan je negirao bilo kakvu umiješanost, a njegovo ministarstvo odbrane je čak sugeriralo da je napad bio orkestriran od strane indijskihi obavještajnih službi tzv. “operacija lažne zastave”. Iako nijedna grupa nije službeno identificirana kao odgovorna za napad, Kašmirski otpor – izdanak LeT-a – preuzeo je odgovornost na internetu.

Nakon napada, mjere indijske i pakistanske strane su dovele bilateralne odnose na najnižu tačku u posljednjih nekoliko godina. New Delhi je prvo poduzeo mjere za snižavanje odnosa s Pakistanom, suspendujući Ugovor o vodama Inda, ukidajući bezvizni režim putovanja s Pakistanom i zatvarajući granični prijelaz Attari između dvije zemlje. Zauzvrat, Pakistan je odbacio suspenziju sporazuma o vodi, upozoravajući da će se svaki pokušaj promjene toka pakistanske rijeke Ind smatrati “činom rata”. Islamabad je također zatvorio pakistanski zračni prostor za sve indijske komercijalne aviokompanije, zaustavio je poseban vizni režim za indijske državljane i suspendirao bilateralnu trgovinu.

Indijske i pakistanske snage razmjenjivale su vatru širom linije razdvajanja u Kašmiru svaki dan od napada. Sjedinjene Države i Kina pozvale su na deeskalaciju, a Peking se I dalje zalaže za nezavisnu istragu zadnejg napada kašmiriskih militanata. Islamabad i New Delhi su od tada razmjenjivali vojne prijetnje, a indijska mornarica testirala rakete dugog dometa. Pakistansko ministarstvo odbrane je 28. aprila izrazilo uvjerenje da je indijski vojni napad na pakistansku teritoriju “neminovan” i da pakistanska vojska priprema pojačanje. U međuvremenu, Indija je pokrenula akciju u Kašmiru, jer su indijske snage sigurnosti uhapsile preko 1.500 ljudi i srušile kuće osumnjičenih militanata.

Indija je 6. maja objavila pokretanje “Operacije Sindoor”, vojnog napada na devet lokacija u Pakistanu i Džamu i Kašmiru pod upravom Pakistana, za koje se tvrdi da su korištene za planiranje napada. Ova eskalacija je pojačala strah od šireg vojnog sukoba između dvije nuklearno naoružane zemlje, što je označilo najznačajniju bilateralnu konfrontaciju od 2019. godine.

Pakistan razbija predrasude o svojoj vojnoj nesposobnosti

Kao dio precizne vojne strategije, Indija je pokrenula kalibriranu vojnu kampanju osmišljenu da neutralizira ključne terorističke kampove preko granice. Na osnovu obavještajnih podataka više agencija, devet značajnih terorističkih infrastrukturnih lokacija, uključujući one u Bahawalpuru i Muridkeu, identificirano je i ciljano koordiniranim zračnim i kopnenim napadima. Operacija je izvedena uz visoku operativnu etiku, fokusirajući se isključivo na terorističke kampove uz poduzimanje svih mjera opreza kako bi se spriječile civilne žrtve. Indijski napadi uspješno su eliminirali više od 100 terorista i pogodili 11 zračnih baza unutar Pakistana. Među neutraliziranima su bile osobe visoke vrijednosti povezane s razniim terorističkim napadima uključujući Yusufa Azhara, Abdula Malika Raufa i Mudassira Ahmada. Ovi zračni udari su označili promjenu u indijskoj strategiji ciljajući duboko u pakistansku teritoriju, uključujući kritične radarske instalacije u Lahoreu i Gurjanwali. Pored toga, izvedeni su koordinirani raketni napadi na teroristička središta u Kašmiru (PoK) koji je okupirao Pakistan, uključujući Muzaffarabad i Kotli. Pogođene su vojne baze u kojima se nalaze pakistanski borbeni avioni F-16 i JF-17 u Sargodhi i Bholari, itd.

Borbeni avioni Indijskog ratnog zrakoplovstva (IAF) poletjeli su pod krinkom vježbe obuke, koristeći radarske zamračenja i NOTAM (Obavijest za zrakoplovce) kako bi prikrili svoje kretanje i povećali iznenađenje. Operacija je izvedena uz pomoć AWACS aviona koji su radili skrining zračnog prostora, a rakete su lansirali borbeni avioni sa indijske teritorije. Indija je za operaciju koristila dva ključna sistema oružja: SCALP & HAMMER. Osim toga, Indija je koristila i samoubilačke dronove SkyStriker, koji mogu nositi bojevu glavu do 10 kg. SCALP, poznat I kao Storm Shadow, je krstareća raketa koja se lansira iz zraka, poznata po svojoj stealth karakteristici i prvenstveno se koristi za dalekosežne udare na neprijateljsku teritoriju. HAMMER (Highly Agile Modular Munition Extended Range) je precizno vođena municija vazduh-zemlja (PGM) za sve vremenske prilike koju proizvodi francuski Safran. PGM je neosjetljiv na ometanje i može se lansirati sa male visine preko neravnog terena. Oba oružana Sistema upotrebljavaju se sa višenamjenskog borbenog aviona Dassault Rafale kojeg je Indija kupila od Francuske.

Pakistan je nakon ovih indijskih napada ustvrdio da je njihovo ratno zrakoplovstvo oborio nekoliko borbenih aviona indijskih zračnih snaga raketama kineske proizvodnje ispaljenim iz kineskih J10-C aviona. Pakistanski ministar vanjskih poslova Ishaq Dar rekao je parlamentu da su pakistanski lovci oborili indijski Rafale francuske proizvodnje. Korištenje J-10C od strane Pakistana označilo bi prvi put da su kineski avioni – i rakete PL-15 koje su nosili – korišteni u borbi bilo gdje u svijetu, dajući vojnim analitičarima rijedak uvid u njihove sposobnosti, a kineskoj vojsci, ključne podatke o efikasnosti njihovog oružja.

Ovaj sudar pakistana i Indije u zraku predstavlja najveći zračni sukob od konfeontacije Izraela i Sirije u Dolini Beka 1982. godine. Ovaj put Indija je na Pakistan poslala 70 letjelica Dassault Rafale, MiG-29 i Su-30Mk i stotinjak kamikaza dronova. Pakistan je podigao 4 osmorke F-16, JF-17 (koji bi mogao biti interesantan i našoj brigadi zračnih snaga) i na kraju najmoderniji lovac u svom naoružanju Chengdu J-10C kojim je i izvršena većina od navodnih 5 obaranja indijskih letjelica. Obje strane koristile su AWACS letjelice, ali je presudilo to što je Pakistan koristio kineske rakete zrak zrak PL-15 dometa do 300 km, dok su Indijci koristili evropske rakete zrak zrak Meteor dometa 110 km. Sa radarima sa AWACS letjelica pakistanski piloti su imali skrining kompletnog zračnog prostora I dobili su priliku da prvi završe nišananjenje i ispaljivnje raketa, jer im je bio veći domet u traganju i gađanju ciljeva u zraku 300 km u odonsu na indijskih 110 km.

Pakistan je u prvom redu demonstrirao nešto što niko nije očekivao, a to je veća obućenost pilota u korištenju kineskih sistema protuzračne odbrane i njihovih borbenih letjelica, te veću koordinaciju u komandovanju zračnim kapacitetima. Indija je sa druge strane pokazala sve suprotno od toga i demonstrirala činjenicu da su enormna ulaganja u nadasve modernu zapadnu o rusku PZO opremu i letjelice bili skup promšaj. Jedini strateški uspjeh Indije je bila činjenica da su uspjeli da pogode sve Pakistanske zračne i druge baze u kojima se čuva pakistanski nukelarni arsenal. To je bilo i očekivano, a nuklearni arsenal se svakako čuva u silosima i magacinima duboko pod zemljom.

Ovaj zračni duel koji se odvio na način i u skladu sa okolnostima i taktikom pod kojim je sva ta skupa oprema korištena nije Indiji dao nikakvu naročitu prednost. Prednost Indije se očekivala s obzirom na pretpostavku veće obučenosti indijskih pilota. Međutim, ove okolnosti i ova taktika koja je korištena nije pokazala veću obučenost indijskih pilota, naprotiv. To ni u kom slučaju ne znači da su Indijske zračne snage loše ili da im je oprema tehnički zaostala i neusavršena. Oni su u ovom konretnom slučaju naišli na bolje organiziranog protivnika.

Da li je ovaj uspjeh Pakistanskih zračnih snaga slučajan?

Srž svakog ratnog vazduhoplovstva je njegova lovačka flota. Pakistan danas ima oko 450 borbenih aviona. To uključuje preko 150 JF-17, oko 75 F-16, više od 150 Miragea i PG, i najmanje 36 novouvedenih višenamjenskih lovaca J-10C, od kojih je nekoliko ostalo u isporuci. Ova flota ne samo da je velika, već se agresivno modernizuje. Proizvodnja JF-17 Block 3 se ubrzava. Isporuke J-10C se brzo nastavljaju. Remont Miragea III i V održao je stare avione relevantnim za borbu sa potpuno integrisanim vezama za prenos podataka kako bi se pružila vrhunska svijest o situaciji, dok su ih naoružali krstarećim projektilima veoma dugog dometa kao što je Raad, i oružjem H4 dometa dometa 130 km.

Ali prednost Pakistana je dodatno uvećana u relativnom smislu ako uzmete u obzir ono što slijedi. Do kraja 2026. PAF će vrlo vjerovatno biti operater pete generacije. A do 2030. ili ubrzo nakon toga, PAF bi mogao biti jedine zračne snage u Aziji izvan Kine koje će upravljati s tri različita tipa lovaca pete generacije: kineskim J-35, turskim KAAN (koji će biti preimenovan u “Iqbal” u pakistanskoj službi) i pakistanskim autohtonim projektom razvoja PFX stealth lovcem koji je sada još u razvoju. Ove platforme predstavljaju ne samo prikrivenu i situacionu svijest, već i geopolitičku rezilijenstnost, doktrinarnu fleksibilnost i ozbiljno sredstvo odvraćanja od regionalne eskalacije.

Ali čak i s obzirom na veličinu flote, između 450-500 lovaca. Pakistan nije marginalan igrač. Ova borbena formacija je već sad veća od japanske i one Saudijske Arabije, a nadmašuje Južnu Koreju u pogledu isporuka i integracije sposobnosti pete generacije. U sirovoj veličini flote, Indija raspolaže borbenim snagama za trećinu veće, ali uvođenje aviona pete generacije ostaje daleka perspektiva. To zrakoplovstvo će ostati 5-8 godina iza PAF-a bez obzira šta se uradi u ovom trenutku.

Pakistan danas koristi više aviona za rano upozoravanje i kontrolu (AEW&C) nego Južna Koreja, Singapur, Izrael ili Indija. Među njima su švedski avioni Saab 2000 Erieye i kineski ZDK-03 Karakoram Eagles koji su preraspodijeljeni i preuređeni i za EW ulogu. Ova flota će biti dodatno ojačana sa navodno dolazećim KJ-500. Obim aviona za specijalne misije odražava doktrinu koja ima za cilj praktično upošljavanje kompletne zračne flote, bespilotnih taktičkih borbenih letjelica uz istovremno povećanje opsega pasivnog skrininga zračnog prostora, dok opslužuje daljinsko navođenje projektila u stvarnim misijama. Upravo ovaj segment pakistanskog ratnog zrakoplovstva dao je strategijsku prevagu u zračnim duelima sa indijskim zračnim formacijama koja su izvele napade 6. na 7. Maj 2025. Tehnološka raznolikost aviona za specijalne misije povećava praktično mogućnost preživljavanja kompletne zračne flote. Takođe jača sposobnost zračnih snaga da djeluju pod scenarijima teškog elektronskog ometanja i obmane. Pakistan ne tretira AWACS avione kao dodatak, već kao osnov sukoba u zraku. I prije je Pakistan pokazao svoje majstorstvo u tom području u stvarnim borbama, kao što je zračna bitka nad Kašmirom 2019. gdje su komunikacije IAF-a bile potpuno ometane, a njihovi avioni su naknadno oboreni. Nedavno je oboren indijska bespilotna letjelica izraelske proizvodnje Searcher.

Pakistan sprovodi doktrinu Network-Centric Warfare – Centralizovanog mrežnog ratovanja. Pakistan naime, povezuje zračnu, pomorsku i kopnenu mrežu sigurnih komunikacija I razmijene podataka I GPS sistema vođenja. Za razliku od Japana ili Južne Koreje, koji koriste strane veze podataka sa ograničenom arhitekturom, pakistanski sistem je razvijen u domaćoj indistriji i integriran u sve kapacitete oružanih snaga. To znači da pakistanski avioni u zraku “komuniciraju” međusobom. Miraži francuskog porekla i američki F-16 povezani su sa kineskim JF-17 I J-10C, a svi zajedno sa  švedskim AWACS avionima i turskim bespilotnim borbenim letjelicama. Ova domaća veza Link 17 za prenos podataka omogućava potpunu zajedničku svijest o situaciji, primopredaju cilja i dinamičko angažovanje, čak i u okruženjima u kojima je GPS oboren ili degradiran vlastiti sistem elektronskog ratovanja. Uz ogromnu količinu podataka dostupnih zahvaljujući Linku 17, fuzija podataka otvara ogromne mogućnosti za povećanje preciznosti, povećanje sposobnosti sistema oružja (putem daljinskog navođenja, dodavanjem senzorskih pametnih uređaja koje sam sistem oružja ne podržava), pružanje vrhunske platforme za zrak i pojačavanje potencijalas svakog komada sofisticirane opreme u borbenim uslovima.

Poseban segment su bespilotne letjelice. Iz svih podataka koje se mogu sakupiti iz otvorenih izvora vidi se da Pakistansko ratno zrakoplovstvo i pripadajuće službe trenutno upravljaju sa oko 300 bespilotnih taktičkih letjelica velikog doleta na srednjim i velikim visinama, uključujući platforme kineske CH-4 Wing Loongs, zatim domaće Shahpar-II, Buraq, Shahpar III, turske Bayraktar TB2 I Akıncı i platforme evropskog porijekla (Falco). Turski opservacijske bespiolotne letjelice Anka su potvrđene za nabavku u bliskoj budućnosti, dok su interes iskazan i za turskom bespilotnom letjelicom Kizilelma sposobnom za ostvarivanje nadzvučnih brzina I velikog doleta I nosivosti. Mnogi čitaoci možda nisu svjesni da inače veće indijske zračne snage trenutno nemaju operativnu bespilotnu taktičku borbenu letjelicu u svom naoružanju.

Malo zračnih snaga u Aziji (osim Kine i Rusije) može parirati Pakistan po količini i raznolikosti oružja koje se isporučuje iz zraka. Pakistansko ratno zrakoplovstvo koristi raketu zrak zrak dugog dometa kineske proizvodnje PL-15 (preko 300 km), raketu krtkog dometa PL-10, zatim Američke AIM-120 AMRAAMi vlastiti paket vođenih kliznih bombi, uključujući Qaswa REK  i seriju H4. Kompleks zračnog oružja u Kamri već decenijama proizvodi municiju koja se isporučuje zrakom u velikim količinama. Lista je toliko duga da nema smisla pominjati trenutno razvojne projekte, kao što je FAAZ o vizualnom dometu i mnogi drugi.

Pakistansko ratno zrakoplovstvo takođe koristi krstareće rakete velikog dometa (Ra'ad, CM400AKG, C-802, Taimur, Kemankes), rakete protiv radara, gravitacione bombe svake vrste. Nuklearna isporuka je u potpunosti integrisana u krilo postojećih letjelica u naoružanju. Mirage, JF-17 i J-10C su svi su sposobni za prenos nukelarnog oružja, dopunjeni dodatnim strateškim sistemima i nuklearnim opcijama na bojnom polju. Svaka klasa zračnog oružja — bilo da se radi o preciznosti, odvraćanju, konvencionalnom ili strateškom — dostupna je u količini koja je potrebna.

Pakistan je izgradio za rat spremne, umrežene, moderne zračne snage s proizvodnim vezama, strateškom autonomijom i operativnom sposobnošću bez premca. Zatvorio je brojčani jaz sa regionalnim silama poput Južne Koreje, Saudijske Arabije i Japana — i u mnogim kritičnim aspektima ih nadmašio. Pakistanske zračne snage su na putu da postanu treća velika azijska zračna sila. Ne samo zbog veličine, već zbog niza međusobno povezanih snaga; pametna integracija, strateška jasnoća, diversifikacija, uvježbane borbene sposobnosti i tehnička sofisticiranost im uveliko to omogućavaju.