Priredio: DINO BAJRAMOVIĆ

Premijer Velike Britanije Keir Starmer rekao je prošle sedmice, pak, da ta država postaje “otok stranaca”.

“Trenutni sistem pridonosi silama koje polako razgrađuju jedinstvo naše zemlje“, rekao je britanski premijer: “Vjerujem da moramo značajno smanjiti imigraciju.”

IMIGRACIJA KAO PRIJETNJA

Izjave poput ove postaju sve češće u zapadnim demokracijama. Političari i stručnjaci imigraciju prikazuju kao prijetnju. Dominira izbornim kampanjama, izaziva strah javnosti i prije svega odvlači pažnju od domaćih neuspjeha.

Starmer je obećao značajno smanjiti imigraciju tokom naredne četiri godine, kazavši da je veća kontrola nužna radi očuvanja društvene kohezije i poticanja ulaganja u domaću radnu snagu.  

Ilustracija: Agencije

Obuzdavanje imigracije bio je ključan faktor na britanskom referendumu 2016. o napuštanju Evropske unije, no ukupan broj dolazaka se učetverostručio otkako je zemlja napustila blok, što je pomoglo povećati popularnost Reform UK-a, desničarske i protuimigracijske stranke Nigela Faragea.

"Ali u svoj buci oko granica, razbijanja bandi i zaustavljanja brodova, jedna istina se ignorira: ne želimo svi otići. Zapravo, većina nas ostaje. Ne zato što je lako, već zato što vjerujemo u popravljanje onoga što je kod kuće pokvareno. Ali vlastita politika zapada to otežava", piše za The Guardian Hanifa Safia Adan, kenijska novinarka i braniteljica ljudskih prava.

U Ujedinjenom Kraljevstvu imigracija je od marginalne tačke za razgovor danas postala nacionalna tema broj jedan. Godine 1997, tek tri posto Britanaca smatralo je imigraciju značajnim politički pitanjem. Do referenduma o Brexitu 2016. taj je broj skočio na 48%. Reform UK i njegov vođa Nigel Farage izgradili su cijeli politički identitet oko zaustavljanja imigracije. Preko Atlantika, Donald Trump je antiimigrantsku retoriku učinio centralnom u svojoj kampanji, još jednom obećavši masovne deportacije i nazvavši migrante kriminalcima koji "truju krv nacije".

Ali unatoč svoj toj buci, brojke "pričaju" drugačiju priču. Prema Fondaciji "Mo Ibrahim", samo 12% migranata u Europi i 5% u Sjevernoj Americi su iz Afrike. Većina afričkih migranata čak ni ne napušta kontinent, sele se u susjedne zemlje zbog posla, sigurnosti ili bolji prilika za život.

"Međutim, naše vlade mogu otežati ostanak u državama u kojima smo rođeni. U Keniji imamo problem s visokom nezaposlenošću, ogroman javni dug, raširenu korupciju i rastuća represiju koja uključujuće i nestanke ljudi bez traga. Između juna i novembra 2024. Kenijska nacionalna komisija za ljudska prava izvijestila je o 74 prisilna nestanka, a 26 osoba još uvijek se vodi kao nestalo.

Sudjelovala sam u protestima mladih vezanim za ove probleme. Pomogla sam organizirati medicinsku podršku žrtvama policijskog nasilja. Sjedila sam s porodicama čija su djeca ubijena zbog postavljanja bespotrebnih pitanja. Ovo je bolna istina i odgovor zašto ljudi odlaze - i ne zato što ne vole svoj dom, već zato što ih potiskuju sistemi kojima nisu bitni", piše Hanifa Safia.

No, betz obzira na sve, nedavno je došlo do određenih pomaka. Mladi svoju prisutnost u društvu počinju doživljavati kao oblik otpora. Više njih se pita: šta ako prestanemo bježati i krenemo u obnovu? U toj državi je fraza: "Kenija je dom", postala je poklič. To je poruka pripadnosti, a ne najava odlaska.

ŠIRI TALAS OTPORA

A to se ne događa samo u Keniji. To je dio šireg talasa otpora predvođenog mladima diljem globalnog juga i šire. Pa i u naše susjedstvu, u Srbiji.

O tome i piše Hanifa Safia: "U Srbiji protesti su počeli u novembru prošle godine nakon urušavanja novouređene nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, kada je poginulo 16 osoba i razotkrivena sistemmska korupcija i nemar u Vladi. Srbijanski studenti uvidjeli su da korupcija ubija i mobiliziraju se protiv autoritarizma."

U Bangladešu su, navodi ona, studenti sa univerziteta 2024. pokrenuli masovne proteste zbog kontroverze koja je vezana za sistem poslovnih kvota, koji je veliki dio radnih mjesta u državnoj službi rezervirao za određene grupe ljudi. Ono što je počelo kao pitanje postavljeno u kampusu preraslo je u nacionalni pokret, studenti su izašli na ulice Dhake i drugih gradova, želeći fer igru i priliku za posao.

U Mozambiku su, pak, mladi ogranizovali proteste također 2024. zbog izborne prevare na općim izborima u oktobru.

Mladima je dosta laži vladajuće stranke i njihovog upornog izbjegavanja da odgovore na pitanja o nezaposlenosti i padu životnog standarda.

Ono što više zabrinjava je kako imigracijska panika na zapadu zapravo pridonosi nestabilnosti koje se, kako tvrde, boje. Zapadne zemlje nastavljaju potpisivati sigurnosne sporazume s represivnim vladama, prodaju oružje upravo onim režimima koji tjeraju ljude u bijeg. Sklapaju trgovinske dogovore koji uništavaju lokalnu privredu i izvlače resurse, a zatim se, kao, iznenade kada ljudi traže alternativu.

A ni "klimatska pravda" ne postoji. Afrika doprinosi s manje od 4% globalnih emisija, ali trpi neke od najgorih učinaka klimatske krize kao što su suše, poplave i glad. Najodgovornije zemlje za to sporo su (su)djelovale u finansiranju šteta nakon nepogoda koje su uzrokovane klimatskim promjenama. Kad mladi u poplavama ili sušama ostanu bez farmi, a oluje im odnesu domove, kamo očekujete da idu?, pita (se) Hanifa Safia Adan. 

Ilustracija: Agencije

"Čak ni globalni finansijski sistem nije neutralan: pogledajte samo Keniju. Prijedlog zakona o finansijama za 2024. nije bio samo lokalna odluka, već pod jakim utjecajem od strane Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), koji je tjerao Vladu da prikupi više domaćih prihoda kao dio uslova koje mora ispuniti za zajam. Ove direktive često dolaze s malo javne transparentnosti i prisiljavaju na mjere štednje koje najviše pogađaju obične Kenijce. Pod pritiskom da ispuni ciljeve MMF-a, Vlada je predložila povećanja poreza na gorivo, hranu i digitalne usluge, dok javne usluge poput zdravstva i obrazovanja i dalje nemaju dovoljno sredstava“.

Ipak, Hanifa Safia Adan ne gubi nadu: "Vjerujem u Keniju. Jer to je moj dom. Proživjela sam teškoće, korupciju, policijsku brutalnost i pokvareni sistem. Ali također sam i vidjela kako se ljudi bore jedni za druge. Mladi ljudi skupljaju novac za žrtve ubica, čiste poplavama pogođene kvartove, paze jedni na druge. Većina nas ostaje jer vjerujemo da se za dom vrijedi boriti."