Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Današnju ćemo priču početi nekanonskim  Jevanđelju po Tomi – tekstom sačinjenimm isključivo od Isusovih navodnih iskaza. Islamskom terminologijom: Jevanđelje po Tomi je zbirka hadisa o Isusu.

Ne možeš biti bogat na ovom svijetu, jer svijet je ultimativno, neizlječivo siromaštvo, kao što je znao Toma, kao što su znali gnostici. Sve što možeš imati na ovom svijetu bezvrijedno je, jer svijet je bezvrijedan.

Briljantnost Tomina teksta, međutim, ne leži u sadržaju, nego u formi. Apostol, naime, piše bez novoga reda, bez velikoga slova i bez interpunkcije. U njegovom grčkom tekstu, čiji je koptski prijevod pronađen u Nag Hammadiju, nema raspeća i uskrsnuća; nema naracije; nema prostornog i vremenskog konteksta. Rekosmo: samo navodne Isusove riječi. Internet će vas naučiti da je tekst izvorno pisan na aremejskom. Nije: tekst je, rekoh, grčki.

Scriptura continua je, ako malo bolje razmislimo, zapravo arhaična, a ne hipermoderna forma. Jer: Toma je pisao tako, a onda je književnicima trebalo dvadesetak vjekova da se, u potrazi za modernošću, istoga dosjete.

I onda kažu da ima progresa.

Scriptura continua pojavljuje se na najneočekivanijim mjestima… Mnogo prije Bernharda i Krasznahorkaia – obojica veliki pisci, Bernhard najveći, obojici kapa dolje – scriptura continua pojavljuje se… gdje? U službenoj zabilješci koju je sastavio policajac koji je saslušao De Sadea. Kakav majstor. Taj po svemu sudeći priprosti čovjek, koji je vrlo vjerovatno bio nezainteresovan za književnost, osjetio je da ekscesivna priča koju sluša zahtijeva da bude zabilježena na ekscesivan način. Čovjek je bio toliko zapanjen onim što čuje od markiza da je zaboravio da udara zareze i tačke, zaboravio je na razmake i nove redove. Čime je taj francuski policajac dokazao da književnost pronalazimo na neočekivanim mjestima. Češće u policijskim zabilješkama nego u akademijama. Napokon, moralo bi biti jasno kako je akademija nauka i umjetnosti posljednje mjesto gdje bi umjetnost trebalo tražiti, kao što je crkva posljednje mjesto gdje će razuman čovjek potražiti Boga.

Sa stanovišta književne forme, Jevađelje po Tomi imalo bi svoje mjesto u Novom zavjetu. Tekst koji, između ostalog, sadrži četiri verzije jednog te istog događaja (Hrisova života i smrti), Pavlove filozofsko-poetske interpolacije i Jovanovo Otkrivenje kao ultimativni fantasy, koji zamahom i dimenzijama daleko prevazilazi sve što su uspjeli napisati Tolkien i Lovecraft (njih dvojica u odnosu na Jovana stoje dolje, dolje, dolje – recimo jednako nisko kao Njegoš u odnosu na Homera) prosto vapi za Isusovim unutrašnjim monologom, bez intervencije svjedoka/hroničara; vapi za nekom vrstom Isusovoga toka svijesti. Kako bilo, iznimno kompleksna, bez dvojbe briljantna struktuta Novoga zavjeta (u odnosu na koju Kurosavin „Rašomon“ i Tarantinov „Pulp Fiction“ djeluju kao zamuckivanje djeteta koje pokušava prepričati šta je o dramaturgiji naučilo od Biblije), zapadnu je civlizaciju, zasnovanu na tom tekstu i ostalom grčkom nasljeđu, unaprijed definisala kao prostor mnoštva, a ne jednog diskursa.

Iz Novoga zavjeta naučili smo da su sve dobre priče u najmanju ruku dvosmislene i blagoslovene nedostatkom dokaza. Ambivalencija je milosrdna sestra umjetnosti. Ambivalencija je ono što aktivira maštu, a mašta ono što je nužno za vjeru. U priče koje su zakovane, zašarafljene, zavarene, u „bilo je ovako i nikako drugačije“ priče mi zapravo ne vjerujemo – mi ih tek prihvatamo. Ambivalencija obezbjeđuje prazni prostor, marginu na kojoj mi upisujemo komentare teksta koji čitamo. Koliko ste puta gledali film koji počne sjajno, ali ste na kraju bili ultimativno nezadovoljni razrješenjem misterije koja je na početku toliko obećavala? O tome vam pričam. Potreba da se sve objasni nedvojben je znak nesigurnosti u mišljenju i pisanju, konačno i u vjeri.

Zato – jer je u najmanju ruku dvosmislena i lišena dokaza – tako snažno volimo priču o životu nakon smrti.

Da do krajnjih granica banalizujem: iz istih razloga držimo se priče o ulasku u Evropsku uniju kao hepiendu naše istorije. EU integracije su čista sekularizovana religija. Na kraju te priče stoji spasenje. Famozni proces „prilagođavanja evropskoj pravnoj stečevini“ nije drugo do prihvatanje Zakona: bićete spašeni tek kada se pokorite Dekalogu. Svaki promašeni, odloženi datum ostvarenja obećanog tumači se ne kao dokaz da je priča laž, nego dokaz da je naša vjera ispravna – samo treba vjerovati još.

Da sam zloban, kao što jesam, rekao bih da je priča o EU integraciji Balkana i istoka Evrope najbolji imperijalni izum još od đinđuva kojima je kupovana naklonost Prvih naroda, dok im je spreman pokolj i otimačina njihove zemlje.