Piše. Orly Noy / mekomit.co.il.

Izraelska javnost je godinama uvjeravana da može opstati na ovom prostoru uz duboko nepoštovanje prema svim svojim susjedima i nasilničko, ubilačko ponašanje prema svima kad god i koliko god to poželi, oslanjajući se isključivo na silu. Pa zar nemamo najjaču vojsku na Bliskom istoku – ko nam može išta? Već skoro osamdeset godina obećana potpuna pobjeda je na dohvat ruke: samo da slomimo Palestince, samo da uništimo Hamas, samo da zdrobimo Liban, samo da uništimo nuklearne kapacitete Irana – i onda ćete vidjeti kakav će raj ovdje zavladati.

Skoro osamdeset godina svi ti vojni trijumfi pokazali su se kao Pirove pobjede. Svaka od njih je Izraelu samo iskopala dublju rupu – izolacije, prijetnji i mržnje. Nakba iz 1948. stvorila je pitanje izbjeglica koje i dalje ne nestaje i postavila temelje aparthejdu; pobjeda iz 1967. donijela je okupaciju koja i dalje hrani palestinski otpor; Oktobarski rat 2023. prerastao je u genocid koji je Izrael konačno pretvorio u međunarodnog izopćenika.

Vojska, na kojoj su svi ti potezi zasnovani, pretvara se u besmisleno oružje masovnog uništenja, koje nastavlja da kupuje svoj status kod drogiranog javnog mnijenja kroz isprazne parade sile – poput zvučnih signala što eksplodiraju u džepovima muškaraca na libanskoj pijaci, ili baze dronova koju su, navodno, uspjeli osnovati u srcu neprijateljske države. Po naredbi genocidne vlade, ona se sve dublje ukopava u ratove iz kojih nema nikakvu predstavu kako da izađe.

Godinama je, pod okriljem te naizgled svemoćne vojske, izraelska javnost vjerovala da je nepovrediva. Potpuno obožavanje vojske, s jedne strane, i prezirno omalovažavanje svojih susjeda, s druge, dovelo je do uvjerenja da nikad neće morati platiti cijenu. Ko nam može bilo šta? A onda je došao 7. oktobar i na trenutak razbio tu iluzornu zaštitu.

Umjesto da se suoči sa značenjem tog trenutka, javnost se prepustila osvetničkom pohodu – jer samo tako je njihov svijet ponovo dobio smisao: Izrael kolje, Palestinci bivaju poklani. Poredak je ponovo uspostavljen.

Zato je bilo nešto zaista zapanjujuće u prizorima bombardovanih zgrada u Ramat Ganu, Rišon Lecionu i Tel Avivu – u samom srcu države. Ti prizori nevjerovatno podsjećaju na slike na koje smo se navikli iz Gaze. Isti sivi, pougljeni kosturi zgrada, isti oblak prašine koji se uzdiže, isti tepih pepela i krhotina koji pokriva ulice, iste slike dječijih lutaka u rukama spasilaca. Mjera naravno nije ista, ali te slike ipak predstavljaju trenutni lom te poremećene fantazije – da smo otporni na sve.

Nekada su u Izraelu postojali jevrejski lideri koji su shvatali da zaista ne možemo graditi svoje postojanje u ovom regionu na fantaziji apsolutne nepovredivosti. Možda ni oni nisu bili lišeni osjećaja nadmoći, ali barem su ovo razumjeli. Yossi Sarid je svojevremeno ispričao da mu je Jizzak Rabin rekao: "Narod koji 50 godina napinje mišiće – na kraju će ti mišići da se umore.“ Drugim riječima, Rabin je razumio da vječni život na maču, za razliku od zastrašujućeg obećanja Benjamina Netanyahua, nije opcija.

Danas više ne postoje jevrejski političari takvog kova. Kada cionistička ljevica ne krije oduševljenje povodom ove opasne i sulude ofanzive na Iran, ona se u suštini ponovo prepušta fantaziji svemoćne vojske – uvjerenju da, bez obzira šta činimo i koliko zgrozimo regiju u kojoj postojimo, vojska će nas uvijek zaštititi.

"Snažan narod, odlučna vojska i otporno zaleđe. Tako smo uvijek pobjeđivali, tako ćemo pobijediti i sada“, objavio je predsjednik Demokrata Yair Golan nakon napada na Iran. Naama Lazimi, nova zvijezda u usponu u redovima Laburističke partije, smatrala je potrebnim da izrazi zahvalnost "naprednim obavještajnim sistemima i obavještajnoj nadmoći, IDF-u i svim sigurnosnim strukturama, hrabrim pilotima i ratnom zrakoplovstvu, te izraelskim sistemima odbrane“.

U tom smislu, fantazija o apsolutnoj nepovredivosti pod okriljem vojske daleko je snažnija unutar cionističke ljevice nego na desnici. Jer desnica svoj osjećaj sigurnosti temelji na istrebljenju i etničkom čišćenju – to je njen krajnji cilj – dok se centar-ljevica uglavnom oslanja na navodne beskonačne sposobnosti vojske. Bez ikakve sumnje, izraelski jevrejski centar-ljevica obožava vojsku daleko više nego desnica, koja vojsku vidi samo kao sredstvo za sprovođenje svojih planova uništenja i čišćenja.

Mi nismo nepovredivi. Narod čije se postojanje oslanja isključivo na silu neminovno će završiti u najstrašnijim oblicima uništenja, a na kraju i u porazu. Ako nismo naučili ovu osnovnu lekciju iz protekle dvije godine, a kamoli iz proteklih osamdeset, onda smo zaista izgubljeni. Ne zbog iranskog nuklearnog programa ili palestinskog otpora, nego zbog glupe i arogantne oholosti kojom je čitav jedan narod zaražen.