Piše: Darko Omeragić

Iako sve političke partije u Bosni i Hercegovini u svojim programima imaju i ekonomske politike od kojih su neke skoro iste, naša zemlja iz godine u godinu stagnira, pogotovo na polju vlastite proizvodnje. Uz izuzetak namjenske industrije koja raste na krilima ratova kojih na svijetu ima napretek malo je još pozitivnih primjera koji su uglavnom plod truda pojedinih privatnika, a ne dobrog poslovnog ambijenta koji su stvorile političke partije provodeći svoje ekonomske programe. Tako se čini da su ti ekonomski programi samo ukras koji će se pokazati građanima pred svake izbore. I to tek "na upit", jer znamo da priča o ekonomiji odavno nije na prvom mjestu na predizbornim skupovima.

Brojke su neumoljive. Vanjskotrgovinski deficit Bosne i Hercegovine na kraju prošle godine je 12,58 milijardi KM, navodi se u informaciji Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH. Ukupna robna razmjena BiH prošle godine je iznosila 44,73 milijarde KM, od čega je izvoz bio 16,07, a uvoz 28,65 milijardi KM! U odnosu na godinu prije u 2024. nam je uvoz porastao za 3,19, a izvoz pao za 3,74 posto. S toga ne treba da nas previše iznenađuje činjenica da nam se na pijacama i u tržnim centrima nudi mladi krompir iz Egipta ili Francuske, bijeli luk iz Kine, paradajz iz Turske ili smrznuto meso iz Brazila. I to sve po nižim cijenama od domaće i zdravije hrane.

Dobri smo, dakle, u izvozu bombi, granata, torpeda, mina, raketa i slične vojne municije koje smo u 2020. izvezli u vrijednosti od 150 miliona KM, a četiri godine kasnije, kada se u svijetu dobro zakuhalo, za čak 366 miliona KM. Nismo dobri u domaćoj proizvodnji hrane, a posebno svježeg, goveđeg mesa gdje nam je uvoz sa 152 miliona KM u 2020. godini prošle godine otišao na 345 miliona KM, a kontinuirano je rastao i u prethodne tri godine. Jasno je zbog čega uvozimo naftu, automobile ili pametne telefone, ali podatak o stotinama miliona KM potrošenih na uvoz mesa je razočaravajući. Nešto slično je i sa uvozom električne energije koji je prošle godine iznosio 312,6 miliona KM.

PRETJERANI UVOZ

To što uvozimo hranu ne znači da je ona i jeftinija. Na primjer, kilogram mladog krompira iz Egipta na sarajevskoj pijaci je 3 KM, isto ili sa sličnom cijenom onog domaćeg i zdravijeg iz Hercegovine. Dakle, dopuštamo uvoz krompira iz dva razloga – ili ga nemamo dovoljno ili su trgovci osjetili priliku da na malo nižoj cijeni zarade. U svakom slučaju, da su poljoprivrednici zadovoljni poticajima na bh. pijacama bi sve bilo domaće i zdravije, jer, ponovit ćemo, ako moramo uvoziti automobile i pametne telefone, ne moramo voće i povrće ili meso.

Poslovni konsultant-analitičar Zoran Pavlović za "Slobodnu Bosnu" je rekao da je sve ovo plod činjenice da BiH nema nikakvu strategiju i ekonomsku politiku.

"Nemamo ništa što bi bila obaveza ljudi koje smo birali. Oni bi morali provesti određene aktivnosti u okviru petogodišnjeg plana. Svaka normalna zemlja treba imati petogodišnji plan. To bi bio red stvari. Ako govorimo o poljoprivredi, stočarstvu, povrtlarstvu moramo znati šta nam je potrebno da prehranimo naše građane. To je jedan od osnovnih uslova da Evropska unija doznači neka sredstva preko programa IPARD. Zamislite situaciju da imamo obrađenu statistiku potencijala za proizvodnju, a onda  Ministarstvo na bazi potreba građana i izvoza definiše gdje smo najpovoljniji i šta ćemo najviše proizvesti, kako za domaće, tako i za strano tržište. I onda sredstva koja su odobrena usmjeravamo kao stimulaciju za jačanje tih sektora“, kaže Pavlović.

Jedan od razloga što domaće voće i povrće nisu konkurentni šleperima istih proizvoda iz uvoza je i činjenica da su površine koje obrađuju bh. poljoprivrednici male.

ZAŠTO SU UNIŠTENE ZADRUGE?

"Nekada se to radilo preko poljoprivrednih zadruga koje su povezivale male proizvođače koji su onda mogli biti konkurentni partneri trgovačkim lancima. Zadruge smo uništili pa sada svaki mali proizvođač troši svoje vrijeme i gorivo da bi svoju robu poslao na pijacu i to prodao. To je jedan dio priče. Drugi dio priče je da smo izgubili radnu snagu i da ljudi neće da beru plodove koji su rodili ni za 100 KM dnevno. Možemo pričati i o drugim oblastima. Uništili smo i proizvodnju duvana, na primjer. Više nemamo nijednu fabriku, a jedini otkupljivač sjedi u Bijeljini. Posavina koja jedina proizvodi duvan nije tako daleko, a postoji obaveza PDV-a od 120 KM po kilogramu kupljenog duvana koji mora da plati trgovac koji je kupio duvan od proizvođača po cijeni od 10 KM. Ovim želim reći da su lanci snabdijevanja u BiH potpuno uništeni. U bivšoj Jugoslaviji akcenat je bio na zadrugama koje su bile jedan oblik organizovanja proizvodnje. Tu su stvari bile jasne – uzimalo se sjeme, a vraćala gotova roba za tržište", objašnjava Pavlović.

Neki potezi vlasti ne zahtijevaju neku posebnu pamet. Na primjer, kada u BiH dospijeva berba nekog voća ili povrća privremeno se zabranjuje uvoz.

"Ako dolazi lubenica, na primjer, da se ubere, onda nema uvoza", to je jedna od mjera kaže naš sagovornik.

Ovo je mali primjer, ali pokazuje kakvih principa se treba držati ako se želi zaštiti domaća proizvodnja.

"Zemlja koja nema svoju poljoprivrednu proizvodnju i nije u mogućnosti da podmiri barem 50 posto vlastitih potreba za hranom nema budućnosti", zaključuje Pavlović.

APEL SEMBERSKIH RATARA

I dok završavamo ovaj tekst i pitamo se zašto propada domaća proizvodnja hrane iz Semberije stiže informacija da su ratari dali rok od sedam dana da se konačno formira otkupna cijena pšenice čija žetva će biti uskoro, s okvirnim prinosom od oko 500 kilograma po dulumu. U suprotnom, ratari će blokirati carinske terminale. Ratari kažu da mogu namiriti četvrtinu potreba bh. entiteta RS, te da bi bilo normalno da u svakoj vrećici brašna bude tolika količina domaće pšenice. Time bi se riješili svi problemi ratara. Semberski ratari od mlinara čekaju prijedlog cijene, u suprotnom blokiraće uvoz pšenice u BiH. A da bi se znalo u kakvim uslovima rade ratari u Semberiji treba spomenuti da je cijena njihovog repromaterijala 30 posto viša od one u regiji, a posebno u odnosu na cijene u Srbiji. Traže da otkupna cijena bude 40 do 42 feninga po kilogramu. Ako vlasti u BiH imaju ovakav odnos prema najvećoj žitnici u BiH onda nemamo o čemu pričati.