Samo nekoliko zemalja posjeduje nuklearno oružje. To su zvanično Velika Britanija, SAD, Rusija, Kina, Francuska, Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja, a nezvanično - i Izrael.

Postavlja se logično pitanje - zašto neke zemlje mogu imati atomsku bombu, a druge ne?

Odgovor leži u paktu iz 1968. godine pod nazivom Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT), podsjeća BBC.

U njemu se navodi da zemlje mogu imati civilne nuklearne programe, ali da osim zemalja koje već posjeduju nuklearne bombe niko više ne bi smio koristi ovaj program u vojne svrhe. NPT je pravno obavezujući i velika većina zemalja ga je potpisala - uključujući Iran. 

Međutim, Izrael, Indija, Pakistan i Južni Sudan ga nisu potpisali, a Sjeverna Koreja se povukla iz sporazuma.

Indija i Pakistan nisu bili priznati kao države s nuklearnim oružjem kada je ugovor počeo važiti i bile bi obavezne da se razoružaju ako bi mu se pridružile. Južni Sudan je relativno nova zemlja bez nuklearnog programa.

Izrael nije potpisao NPT jer provodi politiku "nuklearne dvosmislenosti" kao taktiku protiv neprijatelja i ne dozvoljava inspekcije svojih nuklearnih postrojenja, što bi bilo obavezno prema sporazumu. S druge strane, najžešći je pobornik kontrole iranskih nuklearki.

Iran, arapske zemlje i drugi dugo su zahtijevali da se na Izrael izvrši pritisak da se razoruža i bude transparentan u vezi sa svojim nuklearnim programom, smatrajući izraelski arsenal (prema nekim procjenama Tel Aviv posjeduje 90 nuklearnih glava) izvorom regionalnih napetosti i prijetnjom.

Iran je oduvijek negirao da teži nuklearnom oružju i da ga ne posjeduje, što su potvrdili i obavještajni podaci zapadnih zemalja, inače saveznika Izraela.

Međutim, to nije spriječilo Tel Aviv koji je izvršio agresiju na Iran prošle sedmice napadima na nuklearna postrojenja, ubistvom visokih vojnih zvaničnika i nuklearnih naučnika.