Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Pitanje iz naslova nije vic. Aktuelizovao ga je prije neki dan predsjednik Milatović, čiji je kabinet saopštio da „iako kao država prihvatamo odgovornost za zatočenike iz Morinja, za njih je jedino odgovoran tadašnji režim, koji se danas pravi nevin”. Evo: https://www.cdm.me/politika/kabinet-milatovica-u-rjesavanju-otvorenih-pitanja-sa-hrvatskom-ne-zaboraviti-interes-svojih-gradana/

Nažalost, nije tako jednostavno. Naprotiv.

Čiji su, dakle, naši zločini?

Prošle sam godine sa katoličkim sveštenikom Fra Dragom Bojićem u bosanskoj štampi vodio polemiku koja se ticala balkanskih nacionalizama.

Fra Bojić je tvrdio da je napad nas Dubrovnik bio nedjelo crnogorskog nacionalizma. Ja sam tvrdio: ne, nipošto. Ovo je bila moja argumentacija:

„Vlast koja je učestvovala u napadu na Dubrovnik bila je vlast Crne Gore. Ali je njen nacionalizam bio velikosrpski. Mila Đukanovića i Momira Bulatovića na vlast je doveo velikosrpski nacionalizam. U trenutku napada na Dubrovnik, Crna Gora je satelit Srbije. Napad na Dubrovnik je djelo velikosrpskog nacionalizma koji je u Crnoj Gori bio prisutan i destruktivna sila tada, kao što je i danas.

U trenutku napada na Dubrovnik, što gospodin Bojić očito ne zna ili ne želi da zna, jer ruši njegove teze, crnogorski su nacionalisti okupljeni oko partije LSCG. Oni na Cetinju organizuju antiratne mitinge i pjevaju: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče“. Kao što će, ti crnogorski nacionalisti, kasnije na trgovima puštati pjesme Kemala Montena i plakati nad sudbinom Sarajeva. Razumijem da gospodin Bojić ima problem da to kognitivno mapira, ali to je prosto tako: govorimo o nacionalistima koji su oplakivali opsadu „tuđeg“ grada u koji se upustila njihova zemlja, oteta od strane velikosrpskog projekta.

Crnogorske vlasti i ostali velikosrpski nacionalisti tada su crnogorske nacionaliste nazivali „ustašama“. Tako ih velikosrpski nacionalisti zovu i danas. Ali eto: gospodin Bojić tvrdi da su Dubrovnik napali baš „crnogorske ustaše“.

Vratimo se na argumentaciju predsjednika Milatovića. Budući da on za Morinj s pravom krivi ondašnju vlast, kako je moguće da Milatović istovremeno kao politički uzor ističe i politički beatifikuje prvog čovjeka tadašnje vlasti – Momira Bulatovića? Je li za Dubrovnik i Morinj kriva ondašnja vlast, ili samo jedan dio te vlasti – onaj koji je obnovio nezavisnu Crnu Goru? Kriv je Milo, a nije Momir? Ali kako je to moguće, da je kriv predsjednik vlade, ali nije predsjednik države, koji je i predsjednik partije koja je imenovala premijera? Ako Momir pak jeste kriv, kako je moguće da je uzor MIlatoviću? Šta biste rekli za čovjeka koji kao politički uzor ističe čovjeka odgovornog za agresiju i mučenje zarobljenika?

Ali to zapravo nije bitno, jer je, bez obzira na svu njihovu amatersku mimikriju, kristalno jasno šta su „oslobodioci“, kao i oni koji su ih doveli na vlast. Sve i jedan od njih. Sve i jedan od njih. I još jednom: sve i jedan od njih. To ne zna samo onaj ko neće da zna. A to nije kognitivni, nego etički problem.

Reakcija Milatovićeva kabineta formalno je na tragu onoga što već 30 godina ovdje nameće EU. Čija politika „pomirenja i suočavanja sa prošlošću“ ne da nije dala rezultata, nego gura region u propast. Zašto? Baš zato što insistira na principu individualne odgovornosti, bez isticanja ideologije koja je bila motor zločina: ideologije koja je upravljala rukama koje su klale.

Da pojednostavim i budem jasan. Kolektivna krivica ne postoji. Ni Srbi, niti bilo ko drugi, nisu genocidan narod. Za ratne zločine bivaju osuđeni individualni ljudi. Ali ako izostane osuda ideologije koja je ratne zločine zacrtala kao sredstvo za ostvarenje svojih ciljeva, nema ni pravde ni pomirenja. Još jednom. Ni Srbi ni Hrvati ni Albanci ni Bošnjaci ni Crnogorci nisu genocidan narod. Ali velikosrpstvo jeste genocidna ideologija, baš kao što je to i ustaštvo. Zašto? Zato što te ideologije genocid vide kao metod ostvarenja svojih ciljeva, između ostalog etnički čistih teritorija. Stoga su ga i počinile.

Ideologije koje genocid vide kao legitimnu akciju za ostvarenje „višeg cilja“ moraju biti zabranjene. Ako ne, zločine će ponoviti. Individualizacija krivice bez osude ideologije nije borba protiv zločina koji su se zbili, nego saučesništvo u budućim zločinima.

Izjednačavanje srpstva sa velikosrpstvom je zločin koji prema Srbiji i njenim građanima u produženom trajanju čini srpska politička i intelektualna „elita“.

Za kraj. Boga, jasno je, nisam vidio. Ali Zlo jesam.

Zlo postoji, neporecivo postoji. To je ujedno i najčvršći dokaz da postoji i Bog.

Sa ideologijom koja nudi opravdanje zlu dužni smo polemisati. Ako je cijena za to mržnja dobrog dijela Crne Gore prema meni – neka bude tako, a tako i jeste.  Protiv  zla smo se dužni boriti. Ta je borba uslov čovječnosti.

Čovjek je ništa. To ništa je, međutim, najviše što ikada možemo imati. Živjeti znači do posljednjeg daha se nepokolebljivo boriti za to ništa.

Meni aplauz onih koji su bacali cvijeće na tenkove koji su išli na Vukovar, Dubrovnik i Sarajevo ne treba. Od njih sam želio samo mržnju. To sam i dobio.

Nema ničeg nižeg od takozvanih intelektualaca koji sebe i druge uvjeravaju da su iznad dobra i zla. Takvi su duboko u zlu, na samom njegovom sumpornom dnu.

Fino je, udobno, toplo, zar ne? Ali smrdi, u p.... materinu. Kad nemaš muda, završiš tamo gdje bazdi na pokvarena jaja.