Retorika Aleksandra Vučića o "miru i stabilnosti" već godinama funkcioniše kao politički štit, kako prema unutrašnjosti Srbije, za održavanje slike odgovorne vlasti i izgradnju kulta odgovornog lidera, tako i prema inostranstvu, za održavanje privida konstruktivnog partnera Zapada i dobijanje sredstava od EU, piše Nedim Hrbat za Preporod.info.

Istovremeno, iza kulisa te retorike odvija se sistematska destabilizacija regiona, s Beogradom kao epicentrom, otvorena ili prikrivena podrška separatističkim i nacionalističkim narativima u zemljama regiona, negiranje genocida i srpskih ratnih zločina, djelovanje tajnih službi, srbijanski hibridni i propagandni ratovi, itd.

"Znate, Srbija se pripremala za početak rata... rekli su: 'Ponovo ćemo započeti rat.' Htjeli su započeti veliki rat. Zaustavili smo ga zahvaljujući trgovini", rekao je prije nekoliko dana američki predsjednik Donald Trump, tokom obraćanja u Ovalnom uredu.

Trump je to izjavio u kontekstu svojih "mirovnih uspjeha" diljem svijeta, koji su, kako je naglasio, postignuti u minulom periodu. Nije precizirao kada je zaustavio Srbiju te koga je Srbija eventualno planirala napasti.

Iako često neselektivan u izjavama, Trump je, kao predsjednik SAD, imao pristup obavještajnim podacima, što znači da su postojale operativne informacije i konkretne prijetnje za ratni sukob. Ova izjava daje rijedak uvid u ono što se nije dogodilo, ali je bilo moguće.  

Nije Trump rekao ništa novo, ali jeste ono što zvaničnici Zapada ne izgovaraju naglas. 

Aleksandar Vučić, ministar informisanja u vrijeme Miloševićevog režima i zakleti šešeljovac, nikada nije u potpunosti raskinuo s idejama "velike Srbije", iako ih je retorički zamijenio za "stabilnost, mir, i investicije". I to više nije optužba iz Sarajeva, nego iz Ovalnog ureda.

Sva Vučićeva retorika o stabilnosti je obična "jagnjeća koža" koja maskira konkretnu ambiciju kontrole i hegemonije.

On ne viče, ne prijeti otvoreno, ali zato sistematski mobiliše resurse: vojsku naoružava i drži u pripravnosti, policiju usmjerava prema granicama, tajne službe aktivno djeluju u regionu, vodi agresivnu kampanju kroz tabloide, političke grupacije, obavještajne strukture i crkvene kanale, ciljajući destabilizaciju Crne Gore, Kosova i BiH, osigurava političku i finansijsku podršku za urušavanje njihovih institucija, entitet RS kroz ine sporazume i deklaracije postavlja kao de facto politički entitet pod okriljem Srbije mimo ustavnog poretka BiH, i tako dalje.

Valja podsjetiti da je tek u domenu našeg naivnog, plitkog, svagdašnjeg dnevnopolitičkog folklora, na primjer, ostala "podjela zadataka vojsci i policiji",  nakon sjednice Savjeta nacionalne bezbjednosti Srbije, održane 22. maja ove godine "zbog situacije u Bosni i Hercegovini i na Kosovu", a kojoj je prisustvovao i Vučić!

I upravo zato, kada predsjednik SAD-a kaže da je Srbija bila spremna za veliki rat, to se ne može tumačiti kao diplomatski gaf, nego signal iz najvišeg nivoa globalne moći. Takva se izjava, izrečena iz pozicije moći i uvida, ne bi smjela ignorisati, već bi morala imati posljedice u načinu kako razumijevamo vlastiti bezbjednosni ambijent.

Ono što je rečeno u Ovalnom uredu nije hipotetičko: govori se o konkretnom planu rata koji je spriječen spoljnim pritiskom. To znači da u trenutku kada taj pritisak oslabi, mogućnost sukoba ponovo postaje realna.

I više nije pitanje "da li", nego "kad", "kako" i "gdje".