Piše: Dr. Milan Blagojević

Jedna od domaćih udarnih vijesti 1. jula 2025. godine bila je ona o presudi Višeg privrednog suda u Banjaluci, kojom je odlučeno da, kako su prenijeli mediji, tristo hiljada kvadratnih metara zemljišta u Banjaluci, što je ogromno bogatstvo, pripadne Poljoprivrednoj školi u Banjaluci. Dakle, da toliko zemljište postane vlasništvo jedne škole, a ne Republike Srpske ili Grada Banja Luka.

Ova vijest može biti frapantna samo za neupućene, kojima je i namijenjen ovaj tekst, a nikako za one koji znaju kako se odrađuju ovakvi poduhvati koji su školski primjer prvobitne akumulacije kapitala.

U vezi sa tim treba se podsjetiti na riječi Karla Marksa o tome, zapisane u njegovom kapitalnom djelu pod naslovom Kapital.
Dakle, Marks je u tom svom voluminoznom i danas aktuelnom djelu o prvobitnoj akumulaciji kapitala zapisao, bolje rečeno objasnio, da je ona bila "proces nasilne eksproprijacije narodne mase" koji će dobiti "strahoviti podstrek reformacijom i ogromnom krađom crkvenih dobara", koja će dovesti do ukidanja manastira, a to će ogroman broj stanovništva koje je živjelo i radilo na tim manastirskim posjedima pretvoriti u proletarijat. Tako u stvari, kako objašnjava Marks, na ovaj način "lopovski prisvojena državna imovina čini osnovicu današnjih posjeda engleske oligarhije".

Po ovom obrascu izvršena je (i još se vrši) i prvobitna akumulacija kapitala kod nas, za šta se donosi i zakon koji omogućuje tu pljačku.

Najbolji primjer za to je Zakon o stvarnim pravima Republike Srpske. 

Nosioci projekta pljačke i ličnog bogaćenja su se dosjetili da za nekadašnje pravo upravljanja, korišćenja i raspolaganja, što nije bilo pravo vlasništva na nepokretnostima (zemljištu i zgradama), a koje su imali razni subjekti kakav je i već pomenuta Poljoprivredna škola u Banjaluci, propišu (u članu 324. Zakona o stvarnim pravima) da ta ograničena prava budu pretvorena u pravo vlasništva svojih dotadašnjih nosilaca.

Jednostavnije rečeno, na primjeru navedene škole, svo zemljište u Banjaluci na kojem ta škola nije imala pravo vlasništva, odjednom je pretvoreno u njenu svojinu, a ne u svojinu Republike Srpske ili Grada Banja Luka.

I tako su Republika Srpska, odnosno Grad Banja Luka, istjerani sa tog zemljišta i lišeni od bilo kakvih prava na njemu. 

Na taj način doživjeli su u suštini istu sudbinu kakvu je svojevremeno doživjelo stanovništvo protjerano sa posjeda o kojem je pisao Marks u Kapitalu.

Na ovaj način se, između ostalog, zakonom stvara osnov za prvobitnu razbojničku i pljačkašku prvobitnu akumulaciju kapitala i pravljenje ovdašnje oligarhije.

Naime, njoj je, pa još zakonom, omogućeno da na daleko lakši način, umjesto sa državom ili jedinicom lokalne samouprave putem ovakvih škola i drugih sličnih ustanova koje su ničim zasluženo odjednom postale vlasnici ogromnog bogatstva, trguju (putem najčešće inokosnih upravnih organa tih ustanova), tako što po povoljnim cijenama dobijaju vrijedno zemljište ili da ga dobiju u zamjenu za gotovo bezvrijedno i od grada udaljeno zemljište.

I tako, dakle, skupocjeno zemljište završi preko noći kao svojina ovdašnje oligarhije koja, takvom pljačkom obogaćena, postaje ne samo ekonomska i finansijska oligarhija, već i duboka država koja stvarno upravlja ne samo tom svojom kriminalno stečenom imovinom nego i cijelom državom i narodom.

I da tragedija bude potpuna, sudovi sve to aminuju u svojim presudama, u kojima stoji da su donesene na osnovu članova zakona kakav je i član 324. Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske.

Na kraju, vremenom polako ali sigurno, narod se pomiri sa tim i niko više ne mari za stvarnu suštinu koja stoji u pozadini takvih zakona. 

Nju će, kao u pjesmi, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš.

(BN)