Legenda narodne muzike ove godine obilježava 40 godina na sceni, a uskoro mu izlazi i novi album

Iako novinari često znaju za pjevače koristiti epitet „legendarni“, malo je onih koji to zaista i jesu. Jedan od onih koji je legenda u pravom smislu te riječi svakako je Halid Bešlić, muzičar koji ove godine obilježava 40 godina na sceni, piše Večernji list.

Prošle godine proslavio je 65. rođendan, godine kada neki odlaze u penziju. No, Halid i dalje pjeva, a ove subote ponovo nastupa u varaždinskoj Areni. S ovim velikim pjevačem uvijek je užitak razgovarati jer je pristupačan, voli ljude i šalu – baš kao pravi Bosanac!

Arena je Arena, a Varaždin je grad koji zna cijeniti kvalitet. Drago mi je da su me ljudi tako prihvatili da mogu napuniti Arenu. Jedva čekam da se opet vidimo. Lijep je osjećaj kad ljudi sa mnom pjevaju, a u publici su doslovno ljudi koji imaju od 7 do 77 godina. Ja nekad namjerno prestanem pjevati prije refrena pa ih pustim da pjevaju. Publiku ne možeš prevariti, oni osjećaju emocije koje im pružaš. A meni je najbitnije da zadovoljni odu s koncerta.

Najčešće ljudi imaju pozitivno mišljenje o vama. Iskreno, dosad nisam čuo da neko ne voli bar jednu vašu pjesmu...

Pa dobro, to ispadne tako, ali sigurno ima i onih koji me ne vole. Ne može neko biti svima zanimljiv, ali većina me voli i zbog toga sam zadovoljan.

Ove godine navršava se 40 godina od vašeg prvog singla. Je li vam proletjelo to vrijeme?

Da vam pravo kažem, imam osjećaj kao da je bilo jučer. Ali kako kaže pjesma: „Sve će to jednom biti jučer“.

Ta prva pjesma zvala se „Grešnica“, a zanimljivo je da imate još jednu pjesmu koja se tako zove. Čini se da volite pjevati o grešnicama.

Tako je to bilo sudbinski. Inače, pjevam pjesme koje drugi pišu za mene tako da autorski u prijevodu realizujem tuđe ideje. A kad se sjetim te prve pjesme, bio mi je to najvažniji događaj u karijeri. Onaj dan kad sam svoju singlicu vidio u izlogu lokalne prodavnice, znao sam da sam već uspio u životu.

Kao i svi pravi pjevači počeli ste pjevati u kafanama?

Pet godina prije izlaska te pjesme odradio sam dobar „kafanski“ staž u najelitnijim lokalima Sarajeva, gdje je publika vrlo izbirljiva. U to vrijeme bilo je teško doći do izražaja jer se pjevalo 5-6 vrsta muzike – od popa i rocka, preko šlagera, pa do sevdalinki i balada. Da bi nastupao u takvim lokalima, morao si znati sve te stilove. Meni je sve to išlo od ruke, što mi je kasnije pomoglo u karijeri jer, kad bih se zasitio jednog stila, počeo bih pjevati drugi i tako sam na svakom albumu bio drugačiji. To je dobro za pjevača.

Je li tačno da ste tamburicu zavoljeli zahvaljujući Kići Slabincu?

Kiću sam znao još kao rokera, no zaista me oduševio kad je snimio album s Tamburaškim orkestrom iz Osijeka. Tamburica je kasnije postala jako popularna pa su je počeli svi koristiti. I danas u Sarajevu po lokalima svi imaju tamburaške orkestre. Ja volim takve lokale i idem u njih samo da bih slušao tamburaše.

Jeste li se uvijek htjeli baviti muzikom? Završili ste za tesara pa ste htjeli upisati fakultet. Je li vam žao što niste završili fakultet?

Pa jeste. Zadnja dva razreda osnovne škole bio sam nešto lošiji, prošao sam s dobrim uspjehom. S tim ocjenama nisam mogao ići u tehničku školu pa sam otišao na zanat. Kad sam završio zanat, počeo sam raditi i vidio koliko je to teško. Sam sebi sam rekao: „Pa nećeš ti valjda cijeli život raditi kao tesar?“. Onda sam upisao i školu za poslovođu. Tada sam morao i u vojsku pa sam se tu pjevački aktivirao. Poslije vojske osjetio sam da mogu pjevati u kafanama pa sam se posvetio pjevanju. Ali da nisam počeo pjevati, sto posto bih išao na fakultet. Nije mi bio problem uhvatiti se knjige.

Nije vam bilo lako na početku s obzirom na to da ste morali ocu objasniti da ćete se profesionalno baviti pjevanjem, a on je bio protiv toga...

Odrastao sam na Romaniji, gdje se živi tradicionalno. Tamo se tada podrazumijevalo da pjevanje ne može biti posao jer je to zabava. Ja sam među prvima s Romanije koji se profesionalno počeo baviti pjevanjem. A školu za poslovođe završio sam upravo zbog oca, da mu dam diplomu više škole. A muzika je moj život. Bilo je svađe zbog toga, ali na kraju sam ja pobijedio.

Je li vam ostalo još znanja od zanata? Znate li i dalje tesati?

Da, naravno da znam. Jednom drvodjelac, uvijek drvodjelac. Nedostaje mi iskustva, ali znam još uvijek mnogo toga.

U braku ste sa svojom Sejdom 41 godinu. Koja je tajna dugovječnosti vašeg braka?

Nije bitna samo ljubav, nego i poštovanje. A mi se poštujemo od prvog dana. Toleriramo i greške, kad neko od nas pogriješi, oprostimo, a ne da se zbog toga posvađamo. Sve u svemu, prošli smo kroz mnoge probleme i sada se možda najviše volimo, budući da smo jedno drugom sada najpotrebniji. Djeca rastu i odlaze, a mi ostajemo sami.

Je li supruga na početku vaše karijere bila ljubomorna na obožavateljice?

Svaka je žena malo ljubomorna, i pjevačeva, i stolarova, i tesarova. Bilo je malo ljubomore na početku, no vjerovala je u mene.

Jeste li se vi promijenili nakon što ste postali popularni? Kakav je osjećaj bio kad su vas počeli zaustavljati obožavatelji?

Ja sam tip čovjeka koji je zadovoljan malim stvarima. Naravno da uživaš u tome, no ja sam to normalno prihvatio. Sa svim ljudima normalno razgovaram i to svi cijene. To je po meni jedini recept. Znaš da si popularan, ali i dalje si na zemlji i ne misliš da si iznad drugih ljudi.

Pa dobro, nije baš da vam je lako šetati se Baščaršijom kad vas svi zaustavljaju?

Nije lako, ali kad se odlučim na šetnju, onda se šetam. Sad je najpopularnije slikanje. Kamo god dođem, svi izvlače mobitele i odmah se žele slikati sa mnom.

Ponosan ste djed blizanaca Lamije i Belmina-Kana. Kako oni gledaju na djedovu popularnost? Vole li vaše pjesme?

Ne da vole, nego obožavaju. Ono dijete koje se pojavljuje na kraju mog spota za pjesmu „Taman je“ i kaže: „Odlično je“ moja je unuka Lamija. Oni su djedove oči, žive u Njemačkoj, ali svaki dan smo na vezi. Svijet je danas globalno selo. Žao mi je što smo razdvojeni, ali tako je moralo biti. A kad me pitate jesu li muzički talentovani, jesu, i to oboje. No još je rano da znamo čime će se baviti. Šta god budu htjeli, ja ću ih podržavati.

Spomenuli ste pjesmu „Taman je“ koja je lani bila veliki hit. Nekako smo se navikli da imate pjesme koje ostaju, još tamo od „U meni jesen je“, pa „Miljacke“, „Prvog poljupca“, „Čardaka“...

Okružio sam se dobrom ekipom saradnika. Upravo radimo na novom albumu, a u planu je da ove godine prije njega izađe još jedan singl.

Živite i dalje u Bosni i Hercegovini. Kako gledate na aktuelnu političku situaciju u svojoj zemlji?

Da vam iskreno kažem, politiku pratim samo onoliko koliko moram, usput. To je vječna tema koje je nama Bosancima dosta. Ne krijem da sam po uvjerenju socijaldemokrata jer je to po meni najbolje društveno uređenje. Pogledajte kako je u Švedskoj, Danskoj, Njemačkoj... To je ideja koja je najidealnija na tim prostorima. Ne volim desničarenje. Jednostavno nisam takav tip. Ne volim kad neko nekog vrijeđa po bilo kojoj osnovi. Volim svoje, a tuđe poštujem.

Kako gledate na iseljavanje u druge zemlje? I kod nas u Hrvatskoj puno je mladih otišlo u Irsku...

Ljudi moraju tražiti bolje rješenje. Ali doći će vrijeme kad će se vratiti. Ja lično sve što sam zaradio u životu ostavio sam ovdje. Meni je omiljena poslovica ona – „svuda idi, ali svojoj kući dođi“. Bitno je i da ljudi koji ovdje žive rade dobro da možemo podići standard. Kad se podigne standard, onda će se ljudi i vraćati. To su procesi na koje ne možeš utjecati. Kome god je bolje vani, neka ide.

Osim pjevanja bavite se i privatnim biznisom. Zašto ste otvorili motel i benzinsku pumpu?

Iskreno, pjevanje je uvijek rizično. Nikad ne znaš hoće li ti popularnost prestati, pa gdje si onda? Razmišljao sam da mi treba siguran izvor zarade, ako dođem u situaciju da ne mogu više živjeti od muzike. Sad sam to sve iznajmio i uzimam rentu. Ta renta taman mi plaća ratu kredita, meni ostaje nešto malo od toga i zadovoljan sam. Imam i dalje lijepu nekretninu koju sam uzeo kreditom, ali to vraćam s lakoćom.

Veliki ste ljubitelj nogometa. Među reprezentativcima Hrvatske imate puno prijatelja, a njima ste često i pjevali...

Lani su me tokom Svjetskog prvenstva pitali zašto navijam za hrvatsku reprezentaciju. Rekao sam da navijam za njih zato što sam ih sve oženio, većini sam pjevao na svadbi. Dobar sam prijatelj i sa starijim generacijama nogometaša, od Vahida Halilhodžića, Safeta Sušića pa do Šukera, Borisa Živkovića i drugih. S Miroslavom Ilićem pjevao sam na stadionu CSKA u Sofiji kad je Hristo Stoičkov odlazio u Barcelonu i tu sam se iznenadio kad sam vidio koliko Bugari vole našu muziku. Inače, navijam za Sarajevo, a pratim i košarku, rukomet...

Kako gledate na to što mnogi mladi danas slušaju turbofolk, jednom ste izjavili da ste i posljednja brana od te muzike?

Uvijek je bilo loše muzike, no nikad nije bilo lošije napisane muzike od te. Sve mi je to isto, ali mislim da to neće dugo trajati, nego da je prolazan trend. Omladina traži neku svoju „furku“. Ono što je već viđeno njima nije zanimljivo, žele nešto novo. Po meni, ono što je dobro, to će i ostati, a takve konfekcijske pjesme brzo će se zaboraviti.

Kako se najbolje opuštate? Odlazite li na Romaniju?

Odem, ali najbolje se opuštam u sauni. Malo sauna, malo bazen, a kad je lijepo vrijeme, odem u šetnju po šumi.

Nedavno ste operisali nos. Je li sad sve u redu?

Jest, još sam u fazi adaptacije, ali i puno mi je bolje nego što je bilo. Evo, ove sedmice navršilo se tačno deset godina otkako sam preživio tešku saobraćajnu nesreću. Ljudi su me tada operisali brzinski, da me spasu, i sad je to trebalo „renovirati“. To sam uradio u Minhenu kod dr. Ninkovića, koji je moj prijatelj.

Vi ste imali sreću da ste preživjeli nesreću, a vaš kolega Šaban Šaulić poginuo je vraćajući se s koncerta...

To me jako pogodilo jer bili smo prijatelji i kolege. Šaban je bio veličina, jedan od najboljih pjevača na ovim prostorima. Putovanje nam je cijena posla, glava nam je uvijek u torbi.

Navršili ste 65 godina. Razmišljate li o penziji, dokad mislite pjevati?

Pjevat ću dok god budem mogao, no smanjit ću koncerte koliko god mogu. Ma pjevao bih ja non-stop, ali kako pjeva Žera: „Stižu me godine, stižu me sjećanja“...