Ove subote u Zagrebu se održao najveći pojedinačni koncert u historiji Evrope: „Pola miliona karata za nastup desnoekstremnog pop-zvijezde Marka Perkovića, poznatog kao ‘Thompson’, je prodano.“

Jedna ovakva napetost uoči jednog popkulturnog događaja još nikada nije doživljena u glavnom gradu Hrvatske. Koncert desnonacionalističkog pjevača Marka Perkovića, poznatog kao ‘Thompson’, na zagrebačkom hipodromu, nadmašuje sve slične događaje.

Pritom se ne radi samo o ekstremnim političkim stavovima ovog 58-godišnjeg muzičara, koji se nazvao po automatskoj pušci koju je koristio u hrvatskom ratu za nezavisnost od 1992. do 1995. godine. Također se raspravlja i o pitanju kako će grad sa 800.000 stanovnika izaći na kraj s oko 500.000 posjetilaca koncerta, koji su kupili kartu u pretprodaji. S obzirom na ovu masu ljudi, u najgorem slučaju se strahuje od kolapsa saobraćaja, zdravstvene zaštite i javne sigurnosti. Već samo osiguranje koncerta predstavlja izazov za državu Hrvatsku sa četiri miliona stanovnika. Tome se dodaju hitne službe, parkirališta i javni prevoz.

Paralelno s tim se nastavlja debata o razlozima Perkovićeve popularnosti. Neosporno je da su Thompsonovi nastupi na raznim proslavama pobjeda hrvatske fudbalske reprezentacije dali ogroman doprinos njegovoj karijeri. Pri tome su više puta prisustvovali vodeći političari najmlađe članice EU – iako Thompson u svojim pjesmama i na koncertima otvoreno veliča hrvatske ustaške fašiste, koji su u Drugom svjetskom ratu bili saveznici Hitlerove Njemačke, piše ugledni magazin Deutsche Welle.

Desnoekstremizam prihvaćen u salonima

„S obzirom na opći zaokret udesno, ne samo u Hrvatskoj, već u cijeloj Evropi i svijetu, Thompsonova popularnost zapravo i ne iznenađuje“, smatra muzikologinja i historičarka Lada Duraković u razgovoru za DW. U samoj Hrvatskoj uzrok uspjeha desnoekstremnog pjevača nije toliko rat između Hrvata i Srba 1990-ih, koliko srpska okupacija trećine Hrvatske 1992. i naknadno oslobađanje zemlje 1995. U tom periodu je, kaže ona, desni ekstremizam „postao prihvatljiv u hrvatskom društvu – i to na inicijativu državnih elita.“

Tako je, na primjer, legalizirana upotreba ustaškog pozdrava „Za dom – spremni!“ Thompson koristi ovaj pozdrav, na primjer, na svojim nastupima kao uvod u svoju prvu i možda najveću pjesmu, „Čavoglave“ – po imenu sela iz kojeg pjevač potiče i koje je branio tokom rata za nezavisnost protiv srpskih boraca. I u drugim pjesmama Perković otvoreno pokazuje svoj velikohrvatski stav, na primjer u pjesmi „Lijepa li si“, u kojoj jednu regiju susjedne države Bosne i Hercegovine označava kao dio Hrvatske.

Reakcija na duboku društvenu frustraciju

„U zemlji u kojoj Akademija nauka i umjetnosti pere ustašku ikonografiju, ustaški simboli na Thompsonovim koncertima nisu skandal, nego dio procesa institucionalne normalizacije revizionizma historije“, kaže Lada Duraković. U tom smislu je Perković „dio kulturne politike koju odobrava država.“ Barem za jedan dio publike, Thompsonova popularnost predstavlja svjesnu ideološku odluku: „Ti ljudi dijele njegov narativ, podržavaju umanjivanje i relativizaciju fašističkih zločina.“

Ipak, bilo bi pojednostavljeno Thompsonovu popularnost gledati samo iz političke perspektive. Najmanje jednako važna je njegova muzika:
„Hard rock ili heavy metal obrasci s melodičnim refrenima i snažnim ritmom, jednostavni harmonski prijelazi, distorzirane gitare, snažna perkusija, povremena upotreba tradicionalnih instrumenata i dominantno emotivno artikuliran vokal – to je suština Thompsonove privlačnosti“, kaže muzikologinja Duraković.

„Thompson nudi odgovore na probleme poput materijalne nesigurnosti, kulturne dezorijentacije, simbolične praznine. Ko smo mi? Šta smo preživjeli? Za šta smo se borili? Je li ovo Hrvatska o kojoj smo sanjali? A njegovi odgovori glase: Vaša patnja je legitimna, pripadnost hrvatskom narodu je sveta, vaša žrtva je istinita i historijska.“

Za mnoge ljude u Hrvatskoj, Thompson je „stabilna afektivna mapa“, nastavlja Duraković: „Znam kako se osjećaš – i moja muzika potvrđuje da si u pravu.“ Zbog toga Perković „nije samo neki pjevač, već emotivno središte za hiljade ljudi, regulator osjećaja identiteta, proizvođač svojevrsne kolektivne afektivne kohezije, koji u društvu duboke nesigurnosti prenosi osjećaj reda, smisla i pripadnosti.“