Uprkos hladnoj kiši, vjetru s planine Udrč koji i po suncu šiba, blatnjavim stazama nekadašnjeg „Marša smrti“ danas je hrabro prošao i jedanaestogodišnji Zulfikar Hodžić iz Sarajeva ne posustavši ni na tren. Babi je trebalo opravdati da ga je s razlogom poveo, a mami da je dorastao i dovoljno jak da izdrži ovaj pohod i da se ne sekira.

Ovo mu je prvi Marš mira. S ocem Ruhulahom korača putem kojim su prije 30 godina hiljade muškaraca i dječaka pokušale izbjeći smrt. I nisu svi uspjeli. Među onima koji nisu stigli do slobodne teritorije bili su Zulfikarovi najbliži rođaci – trojica babinih daidžića i jedan daidža.

Sjećanje na rođake koji nisu preživjeli

Foto: Slobodna Bosna/ Privatni album

Zulfikar danas ima nešto manje godina od onoliko koliko su njegovi rođaci imali kada su krenuli iz opkoljene Srebrenice putem slobode. No Marš smrti za njih je bio posljednji hod. Ubijeni su, a njihovi posmrtni ostaci godinama kasnije pronađeni su u masovnim grobnicama.

Njihova imena su Muamer, Muhamed, Ahmed i Mesud Pašić. Porodica ih je ukopala 2014. godine u Potočarima, gdje Zulfikar posljednjih nekoliko godina svakog 11. jula dolazi sa ocem. Dolazi i mimo jula kada krene daidži i dainici u posjetu, pa prvo rođacima prouči Fatihu i Jasin. 

Ni te 2014. nisu ukopali njihova kompletna mlada tijela. Muhamedove dvije kosti i Muamera „malo više“, svjedočila je njihova majka, a Ruhulahova dainica Džema. Godinama poslije, kosti su nastavljale pristizati. Ove godine, porodica će Muameru dodati još jednu kost – od lakta – 15. jula, tokom naknadne ekshumacije.

Njegovo posljednje pismo, koje je kao tinejdžer poslao svom babi Muji, svjedoči o jednoj običnoj, nedosanjanoj mladosti:

"Eselamu alejkum babo, kako si? Mi smo vamo svi dobro i zdravo evo spremamo vrt da sijemo. Idem u prvi razred srednje škole, automehaničar. Iz one firme đe smo ja i ti bili stalno me pitaju za te… Žuja, tvoj jaran, je izgubio nogu i ja sam u novoj firmi najpriznatijoj u Srebrenici... Đedo i Nena su dobro, đedo malo radi u radnji. Ono je tvoje još kod mene, a ono što si dao Bakiru – on je to satro. Vamo je teško stanje, ali eto izlazi se nekako na kraj. Poselami tamo sve od mene. Alajhimanet babo! Muamer.”

Muamer nikada nije završio srednju školu. Nije postao automehaničar. Nije više nikad vidio oca Muju, kojem je pisao sa nadom da će se sve, nekako, srediti. Ništa se više nije sredilo. Ubijen je zajedno s braćom i hiljadama drugih.

Nema ih na kahvi

Foto: Slobodna Bosna/ Privatni album

Mladost ove trojice srebreničkih dječaka ovjekovječio je i novinar Dragan Bursać u svojoj kolumni „Čekajući Dylana Doga u Srebrenici“. 

Nađeno je pismo u džepu Muamerove uniforme. Pismo za oca Muju, Ruhulahovog daidžu. Ne postoji tekst, drama, kolumna, roman ili film koji će vam bolje opisati kako umire jedan dječak, kako se ubija jedno dijete, kako strada porodica i kako se sahranjuje budućnost.

Otac Mujo, kojem je to pismo bilo upućeno, preživio je rat. Danas živi sa sjećanjima. Svako jutro, simbolično i tiho, naspe kahvu u fildžane za sinove i rođake koji su ubijeni. A majka Džema, set je fildžana zbog te simbolike, poklonila za potrebe izložbe „Nema te na kahvi“. Taj čin, koji su novinari Faktora zabilježili u jednoj od najpotresnijih reportaža o Srebrenici, postao je svakodnevni ritual sjećanja. Na stolu prazni fildžani, u duši praznina koja ne prolazi.

30 godina od majčinog šehadeta

Zulfikarov otac Ruhulah i sam je na koži okusio gubitak najvoljenije osobe u ratu. Kao dijete, nešto mlađi od svog prvorođenog sina, izgubio je majku Eminu.

Emina Hodžić (rođ. Pašić) poginula je 8. septembra 1992. godine u blizini porodične kuće u sarajevskom naselju Briješće, dok je u naručju držala osmomjesečnog sina. Nije dočekala da svjedoči genocidu u Srebrenici u kojem su joj stradali najbliži.

Ruhulaha i njegovu braću ti će gubici vječno obilježiti. Ona i njena Srebrenica da im budu vječna rana na srcu.

Povodom trideset godina od njene smrti, Preporod je 2022. godine objavio tekst pod naslovom „Trideset godina od njezinog šehadeta“, u kojem su, pored biografskih podataka, zabilježena i sjećanja njenih prijateljica, rodbine i džematlijki iz Kelna.

„Iz njenog lica uvijek je isijavao nur i neka pozitiva, kao da je život bajka, a ne pun poteškoća.“

Emina je sahranjena daleko od svoje rodne Srebrenice, ali sjećanje na nju i danas čuvaju njena djeca i najbliži rođaci. Brat Mujo i snaha Džema za njom pate koliko i za svojom djecom.

Nanina mahrama

Foto: Slobodna Bosna/ Privatni album

Dvadeset godina nakon njene smrti, rodila se unuka, Zulfikarova starija sestra, koja je dobila ime po nani – Emina. Emina je prije nekoliko godina poklonila naninu maramu za umjetničku instalaciju "Majčina marama", koja je predstavljena u Memorijalnom centru Srebrenica kao simbol svih majki koje su izgubile djecu i svih žena koje su pale pod granatama i mecima.

"Neka i ova marama ljubavi bude znak sjećanja na Emininu rodbinu i sve srebreničke šehide. Neka i ova marama snage bude simbol podrške majkama Srebrenice. Neka i ova marama sjećanja bdije nad uspomenama na Srebrenicu."

Zulfikarov prvi Marš

Eminin brat Zulfikar danas hoda prvi put i nosi težinu koju dječačka pleća ne podnose lahko. O tome malo razmišljamo dok brinemo o tome kako će proći ovih stotinu kilometara s ocem. S njim su uspomene koje ne poznaje iz ličnog iskustva, ali ih zna napamet – kao porodično naslijeđe. Hod mu je žustar i odlučan. Korača u čast nane koju nije upoznao, rođaka koji nisu stigli do slobode, i daidže i dainice koji će ih žive i zdrave dočekati u Srebrenici na konaku, kad već svoju djecu nisu mogli.

Cilj su im Potočari, gdje ih čekaju bijeli nišani, gdje će ponovo stajati pored kostiju koje su pronađene godinama kasnije, gdje će se 15. jula sahraniti još jedan komadić Muamerovog tijela, kao posljednji dokaz da je bio, da je volio, da je pisao pisma, da je bio živ. Ovoga puta bolje će sve razumijeti.

Zulfikar će sutra opet hodati da ih pamti. Da pamti daidžu Muju koji toči kahvu sinovima kojih više nema. Pamti Emine koje su otišle prerano. Pamti dječake s pismima u džepovima i djevojčice s maramama.

Pamti i, ako Bog da, ne zaboravlja.

(S. H.)