Piše: MAJA RADEVIĆ

Milorad Dodik je, pokazalo se to do sada bezbroj puta, čovjek koji je u stanju da slaže, a da ne trepne. Nije to nimalo neobična, pa čak ni nepoželjna osobina jednog političara, dapače. Stoga ni sinoćnja “ekskluziva” koju je Dodik otkrio u emisiji Telering na RTRS-u govoreći o svom dogovoru sa bh. pravosuđem nikoga nije pretjerano iznenadila, a još manje uznemirila.

– Što se tiče svega toga, imam samo jedan komentar. Svima je jasno da je riječ o politički montiranom procesu. Moja odluka da se odazovem je bila politička, jer se radi o političkom slučaju. O svemu tome bio je upoznat i Dino Konaković koji se s procedurom složio, i tada je sve bilo lakše sprovesti – rekao je Dodik voditelju Mati Đakoviću.

POLITIČKO - PRAVOSUDNA REHABILITACIJA VRHA RS

Dodikovo spominjanje Elmedina Konakovića, ministra vanjskih poslova BiH i predsjednika Naroda i pravde, kao navodnog ključnog “saveznika” u dogovoru koji je prethodio njegovom pojavljivanju pred Sudom Bosne i Hercegovine, a što je nedugo zatim rezultiralo odlukom o ukidanju pritvora “odbjeglom” predsjedniku Republike Srpske koji je osumnjičen za rušenje ustavnog poretka države, problematično je iz više razloga. Prije svega, ukoliko je njegova tvrdnja tačna, nejasno je zašto bi se o svojoj “predaji” pravosudnim organima dogovarao samo sa Konakovićem, a ne i sa druga dva predstavnika stranaka Trojke koji čine vlast na državnom nivou – Nerminom Nikšićem (SDP) i Edinom Fortom (NS). Drugo, Milorad Dodik daleko je od nepromišljenog političara koji će na javnom televizijskom servisu tek tako “provaliti” s kim je i kako dogovarao ono što bi moglo značiti njegovu političku rehabilitaciju nakon višemjesečne drame i neprospavanih noći u strahu od mogućeg hapšenja, a zbog čega je praktično formirao privatnu vojsku koja ga je pratila na svakom koraku. U prilog tome govori i činjenica da je od svih aktera koji su direktno ili indirektno bili uključeni u njegove dogovore sa Tužilaštvom i Sudom BiH, od direktora OSA-e Almira Džuve koji mu je poslužio kao lični vozač, pa sve do reisa Huseina ef. Kavazovića i predstavnika Američke ambasade, koji su u posljednje vrijeme postali neobično skloni ugošćavanju kadrova SNSD-a na svojim prijemima, Dodik spomenuo samo Elmedina Konakovića - i nikog više.   

Predsjednik RS-a dobro poznaje svog koalicionog partnera koji ga nastoji izbaciti iz državne vlasti i stoga je znao da će Konaković odmah reagirati na njegove izjave o zakulisnom političko-pravosudnom dogovoru koji je izazvao ogorčenje kod većeg dijela javnosti u Federaciji BiH, ali i među opozicijom u Republici Srpskoj.

- U završnoj fazi svog političkog ludila Dodik me sinoć opet prozivao. Kaže da sam znao za njegov dogovor sa Tužilaštvom BiH. Tvrdi zapravo da sam mu kod njegovog Kajganića ja pomogao. (…) Pored pokušaja da mene diskredituje lažov je sinoć na isti način opet pokušao da diskredituje sutkinju Senu Uzunović govoreći kako se i sa njom dogovorio i nagodio, a kaže da je čak i platio. Svi ostali su mu ok, a samo se sa nas dvoje “dogovarao” – napisao je jutros Konaković na društvenim mrežama negirajući Dodikove tvrdnje.

Kada je riječ o manipulaciji i zaobilaženju istine u vlastitu korist – da ne kažemo laganju – ni ministar Konaković, naravno, do sada se nije baš “proslavio” u tom segmentu. Iako tvrdi da on ili njegova stranka nemaju apsolutno nikakvog utjecaja na pravosuđe, Konaković otvoreno naziva glavnog državnog tužioca Milanka Kajganića Dodikovim čovjekom i zaključuje: “Drugostepena presuda Miloradu Dodiku biće potvrda da li pravosuđe u ovoj zemlji postoji ili živimo apsolutnu anarhiju u kojoj postoje nedodirljivi.” I ovakve izjave u kojima se jasno implicira da drugostepena presuda Dodiku mora biti osuđujuća i nikako drugačije, mogu se protumačiti kao pritisak na pravosuđe.

ODBIJANJE “TROJKE” DA PRISTANE NA “DEESKALACIJU”

Konakovićevo negiranje da je znao za pravosudno-političku trgovinu sa Dodikom svakako treba uzeti s rezervom, ali je takav scenarij ipak znatno vjerovatniji od onoga da je Dodik u Teleringu govorio istinu. Rezolutno odbijanje stranaka Trojke da ponovo pregovaraju sa Miloradom Dodikom, pa i sa Željkom Cvijanović, za koju se spekuliše da bi formalno mogla zamijeniti Dodika na čelu SNSD-a, sada postaje ozbiljan problem za međunarodne i pojedine domaće aktere koji jedino rješenje aktuelne političke krize vide u kolektivnoj amnestiji političkog vrha Republike Srpske od rušenja države i njenih institucija, demonstriranog posljednjih mjeseci kroz brojne odluke NSRS. Zauzvrat, Dodik im poručuje da je spreman na neko vrijeme izigravati razumnog, proevropski orijentisanog političara (baš kao što je to činio u prvim mjesecima koalicije s Trojkom), dok će istovremeno iza kulisa nastaviti sa realizacijom svog ultimativnog cilja – “mirnog razdruživanja” Republike Srpske od Bosne i Hercegovine.

Zbog tog njegovog cilja kojem je danas bliži nego ikada i za koji ne žali potrošiti ni desetine miliona maraka entitetskog budžeta na lobiranje kod Trumpove administracije, sada je postalo suvišno pitati treba li biti na strani Milorada Dodika, ili Elmedina Konakovića i Trojke sa svim njihovim manama. S druge strane, ukoliko Trojka pod pritiskom stranaca promijeni svoj stav i ponovo pristane na bilo kakve dogovore sa Dodikom i SNSD-om, to će značiti njegovu definitivnu pobjedu i kraj svake nade za “normalnu” Bosnu i Hercegovinu.