U autorskoj kolumni za New York Times Dunja Mijatović, bivša povjerenica za ljudska prava Vijeća Evrope, i Kenneth Roth, bivši izvršni direktor organizacije Human Rights Watch, upozoravaju da tri decenije nakon genocida u Srebrenici svijet još uvijek ne uspijeva izvući ključne lekcije iz ovog zločina – prije svega onu o nužnosti priznavanja istine.

Petak, 11. juli, obilježava se kao 30. godišnjica najsmrtonosnijeg masakra u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Tada su snage bosanskih Srba pod komandom generala Ratka Mladića zauzele zaštićenu zonu UN-a i u danima koji su uslijedili sistematski pogubile više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) podigao je optužnice protiv 161 osobe, od kojih je 90 osuđeno, uključujući Ratka Mladića i Radovana Karadžića, vojnog i političkog lidera bosanskih Srba. Ove presude su predstavljale važan presedan – individualizaciju krivice, reafirmaciju vladavine prava i priznanje žrtvama.

Međutim, Mijatović i Roth upozoravaju da pravna istina nije dovoljna. U Republici Srpskoj, entitetu unutar Bosne i Hercegovine, gdje su se ubistva dogodila, negiranje genocida je postalo zvanična politika. Osuđeni ratni zločinci se veličaju, a u školskim programima nove generacije uče o Mladiću i Karadžiću kao o "herojima", bez spomena na njihove presude za genocid. U Srbiji, predsjednik Aleksandar Vučić i dalje odbacuje termin "genocid", uprkos presudama međunarodnih sudova.

Najdosljedniji i najhrabriji glasovi istine, navode autori, dolaze od Majki Srebrenice – žena koje su izgubile muževe, sinove, braću – i koje već tri decenije traže puno priznanje istine. I danas se suočavaju s prijetnjama, ponižavanjem i šutnjom društva. Mnoge još nisu pronašle ni tijela svojih najmilijih.

Kolumna Srebrenicu stavlja u širi globalni kontekst, ističući i primjere Ruande, Izraela i Gaze, kao i naslijeđe Nirnberga i Tokija, kako bi ukazala na ograničenja međunarodne pravde kada izostane političko i društveno priznanje zločina. U Ruandi, iako je Tribunal za genocid osudio brojne ekstremiste odgovorne za pokolj Tutsija, izostalo je procesuiranje zločina koje je počinila pobjednička strana – Ruandski patriotski front pod komandom Paula Kagamea. U Gazi, izraelske snage suočavaju se s optužbama za genocid, dok izraelska vlast odbacuje autoritet međunarodnih sudova, nazivajući ih antisemitima.

Autori se osvrću i na različite postgenocidne reakcije Njemačke i Japana. Dok Njemačka danas njeguje kulturu sjećanja, javnog izvinjenja i obrazovanja o Holokaustu, Japan svoje zločine uglavnom negira, a vodeći političari i dalje odaju počast ratnim zločincima.

Upravo zato, zaključuju Mijatović i Roth, Srebrenica danas ne može biti samo simbol pravde kroz sudske presude. Ona mora postati primjer za priznanje, edukaciju i institucionalnu memorijalizaciju zločina. U protivnom, negiranje istine i politička manipulacija prošlošću prijete da još jednom podstaknu mržnju iz koje su se rodili zločini.

Ako međunarodna zajednica, regionalni lideri i domaće vlasti žele da se "nikada više" ne pretvori u stvarnost, moraju se obavezati na potpunu istinu – ne samo u sudnicama, nego i u učionicama, na spomenicima i u kolektivnoj svijesti. Jer bez toga, kako upozoravaju autori, pravda ostaje prazna riječ, a mir – iluzija.