Na skupu održanom u Bratuncu 5. jula, takozvanom „pomenu 3.267 srpskih žrtava iz Srednjeg Podrinja i Birča, postradalih od 1992. do 1995. godine“, vidno „molitveno“ učešće uzeo je, razumije se, i patrijarh srpski Porfirije. Tom prilikom patrijarh je pokazao da mu je ipak ostalo nešto savjesti, uprkos ogromnom trudu uloženom u njeno spaljivanje, ali je isto tako pokazao i da se tim njenim patrljcima ne piše dobro, piše u autorskom tekstu za Nova.rs teolog i direktor Fondacije „Ljuba Davidović“ Vukašin Milićević.

Ovaj tekst prenosimo u cijelosti.

Kada je riječ o ostacima savjesti, vjerujem da se patrijarhu nije omaklo da kaže kako smo „danas… služili parastos našoj braći i sestrama, vojskovođama i vojnicima koji su postradali u Srednjem Podrinju i Birču“. Naime, malo naprednija Google pretraga suočit će nas s dobro poznatim činjenicama u vezi s brojem žrtava rata u BiH. Te činjenice kažu da ukupan broj civilnih žrtava u regiji Podrinja (što uključuje i opštine iz „Birča“) u periodu 1992–1995. iznosi 16.315 (13.286 muškaraca i 3.029 žena; sve žrtve su pobrojane poimenično), od čega je iz reda srpskog naroda ubijeno ukupno 866 ljudi. Kom „redu“ pripada ostatak nije teško pogoditi.

Sve to, razumije se, ne znači da je 866 žrtava „malo“, kao ni da većina onih ostalih, odnosno „vojskovođa i vojnika“, nisu bili obični, čestiti ljudi. Ali znači nekoliko stvari. Najprije, znači da one koji mašu preuveličanim ciframa s isključivim ciljem da se relativiziraju razmjere i priroda jezivog zločina koji su „naši“ počinili „drugima“, zapravo baš briga za tih 866 žrtava – i to jednako kao što ih je baš briga i za onih „drugih“ 15.449. Njih, naime, interesuju brojevi, a kako je 866 gotovo osamnaest puta manje od 15.449, onda je ono posve neupotrebljivo. Zbog toga treba tih 866 tragedija sasvim udaviti u „svesrpskoj“ bestidnosti i nepravdi i izbrisati ne samo granicu između civilnih i vojnih žrtava, već i granicu između žrtava uopće i ratnih zločinaca. A to znači ponovo i ritualno, svake godine, ubijati sve stvarne žrtve – i to s ciljem da se odbrane oni koji su jedini razlog tome što za žrtve zaista nije bilo i nema pravde, a to su ratni zločinci.

Vukašin Milićević Foto: Amir Hamzagić/Radar

Zbog toga i patrijarh, sjetivši se da je pravi razlog zbog kojeg je došao u Bratunac relativizacija zločina i odbrana ratnih zločinaca, skače sebi u stomak pa, svega nekoliko rečenica kasnije, govori o „3.267 naših nevinih sunarodnika, većinom nezaštićenih srpskih civila – djece, žena i staraca“.

Idemo dalje.

Tokom održavanja tzv. književne večeri u Ćacilendu, za vrijeme trajanja Vidovdanskog protesta, na ogradi kojom su zatvoreni u tom zabranu pokušali da odvoje sebe od realnosti, kroz roštiljski dim i zvučni pandemonijum Baje M. K., mogao se nazreti natpis: „Blokaderi, zapamtite: Srbi nisu genocidan narod“.

Studenti i pobunjeni građani Srbije mogu i moraju mnogo iz toga naučiti, a ključno je ono što je ispričano u jednoj priči koja je stara 2.500 godina.

Protagora, onaj „čovjek je mjera svemu što postoji“ mudrac, priča kako je Zeus čovjeka, slabašno biće koje nije imalo čime da se brani od moćnih zvijeri, radi opstanka snabdjeo posebnim darom – političkom mudrošću. A ona, politička mudrost, sastoji se iz dvije stvari: stida i pravde.

Dakle, ono po čemu se čovjek, a to je ljudska zajednica, razlikuje od čopora golih i isfrustriranih zvijeri su stid i pravda.

I sve što smo u međuvremenu, za ovih 2.500 godina, saznali o čovjeku, nije dovelo u pitanje ovu priču mudraca. Naprotiv. I dalje je riječ samo o tome: stid i pravda. A to znači: empatija. A to znači: solidarnost. A to znači: sloboda. Jednakost. Bratstvo.

Važno je što su studenti prepoznali koliko je Vidovdan značajan. Važno je i što je upravo taj dan, Vidovdan, označio početak završne faze zajedničke borbe protiv zločinačkog režima, što se na kraju mračnog tunela ukazalo zeleno svjetlo, ukazalo vidjelo. Uprkos svim zloupotrebama, srž vidovdanskog mita – mita u najboljem smislu te riječi – zdrava je i čista jer se sastoji od univerzalnih moralnih načela ili istina. Međutim, naša vjernost vidovdanskom zavjetu i njegovoj etici, naš odnos prema 15/28. junu, najbolje će se pokazati po tome kako se u budućnosti budemo odnosili prema još jednoj neizbježnoj i uporno negiranoj vododjelnici naše moderne povijesti – prema 11. julu.

Jer „Zemaljsko je za malena carstvo…“. Jer „ni po babu, ni po stričevima, već po pravdi Boga istinoga“. Jer „bolje ti je izgubiti glavu, nego svoju ogriješiti dušu“.

Studentima ne želim Srbiju koja je prinuđena bilo šta da priznaje. Studentima želim Srbiju koja je slobodna. A slobodna je ona zemlja kojom vlada pravda. A pravda vlada onom zemljom u kojoj je vrlina – stidjeti se. Zato studentima od sveg srca želim Srbiju koja je u stanju da se stidi.

Čega? Jednostavno je: onoga što je zlo, onoga što je sramno. Ubistvo je nesumnjivo zlo. Laganje u vezi s tim ubistvom nesumnjivo je sramota. Sve to zajedno rađa, čini i održava nepravdu.

I zato, samo jedna riječ: Srebrenica.

I još jedna, koja se u svakom smislu s njom rimuje: Nadstrešnica.

Tragovi im vazda „smrde nečovještvom“. Ali uzalud im topuzi.